Kad ne bi bilo neuspjeha, bi li uopće imalo smisla slaviti uspjeh? Upravo su neuspjesi oni trenuci u kojima učimo, rastemo i stječemo snagu za ono što dolazi. Neuspjeh je preduvjet uspjeha, a velik smo posao učinili ako to shvate već naša djeca. Bilo da ste roditelj, učitelj ili trener, imate ogromnu ulogu u oblikovanju odnosa djeteta prema vlastitim pogreškama. Vrijeme je da svi zajedno pogledamo zašto je važno da djeca znaju da je neuspjeh u redu.
U radu s roditeljima djece i adolescenata, nerijetko čujem rečenice poput: “To njoj/njemu ne bi išlo, bolje da ne pokuša.” ili “Sigurna sam da ne bi uspio, bolje da odabere nešto što mu ide.” Međutim, čiji strah ovdje zapravo izvire? Je li to zaista strah djeteta ili je to zapravo roditeljski, odrasli strah? Prirodno je da želimo zaštiti svoje dijete. No, ponekad ta zaštita preraste u pretjerano uklanjanje prepreka. Takvo ponašanje popularno je pod terminom “ralica roditelji” – iz najbolje namjere brišemo sve prepreke s puta kako dijete ne bi doživjelo frustraciju, neuspjeh ili pad. Upravo time, iako idemo iz najbolje namjere, djeci uskraćujemo prilike da jačaju, uče se nositi s teškoćama i grade otpornost. Ako dijete nikada ne iskusi da može pasti i ponovno se podići, kako će ikada vjerovati da to može?
Kako pomoći djetetu da razvije zdrav odnos prema neuspjehu?
1. Budite model i pokažite vlastite pogreške
Djeca često idealiziraju svoje roditelje, učitelje ili trenere. Zato je korisno kad vide da ni vi niste savršeni. Podijelite situacije kad ste pogriješili, kako ste se osjećali i što ste iz toga naučili. Tako učite dijete da pogreška nije sramota, već prilika za rast.
2. Odvojite uspjeh od vrijednosti
Ako djecu hvalimo isključivo za postignuća, naučit će da njihova vrijednost ovisi isključivo o uspjehu. Umjesto toga, naglašavajte trud, predanost, ustrajnost. Naučite ih da je proces važniji od samog rezultata.
3. Dopustite im pogriješiti
Nemojte neprestano spašavati dijete od pogrešaka. Ako sve prepreke uklonimo unaprijed, djeca nikad neće naučiti kako ih sama prevladati. Umjesto da nudite rješenja, postavljajte pitanja koja vode dijete do vlastitih zaključaka.
Djeca koja znaju da smiju pogriješiti postaju odrasli koji se usude pokušati. Dopustiti djeci da pogriješe ne znači da ih volimo manje, već upravo suprotno. Takav stav može biti pokazatelj da vjerujemo u njihovu sposobnost samostalno rješavanja problema i sudjelujemo u izgradnji njihove otpornosti.
Djeca koja znaju da smiju pogriješiti postaju odrasli koji se usude pokušati. Dopustiti im pogrešku ne znači da ih volimo manje. Time im poručujemo da vjerujemo u njihovu snagu i sposobnost rješavanja problema. Takav pristup nije znak slabosti, već temelj iz kojeg se razvijaju otpornost, samopouzdanje i unutarnja sigurnost.
Lea Dogan, mag. psych.
