Neki sportaši otići će u svjetsku povijest, neki će biti dio samo regionalne ili klupske povijesti, nekim sportašima će biti životni san zaigrati za neki veliki klub, a nekim velikim klubovima će biti čast dobiti nekog sportaša u svoj sastav. S druge strane kontinuuma, neke „sportaše“ podrugljivo nazivaju sportašima jer zbog svog mizernog angažmana nisu vrijedni tog istog pojma. Nekima od tih „sportaša“ je zbog toga neugodno i od njih možda nekad nešto i postane, dok drugi pričaju kako se „bave“ nekim sportom, uživaju u toj spoznaji i to je sve što u vezi s tim rade.
Stoga ću sada zajedno s vama nastojati vam pomoći odrediti kolike ste zapravo sportske zvijezde samima sebi na svom vlastitom mentalnom noćnom nebu. Znam da će mnogi od vas sada reći: „Nisam zvijezda, uostalom malo je zvijezda, a kod onih koji jesu, svijetli jedino rezultat, a ja nikako do tog rezultata jer je preteško.“. Ovako gledajući, čini se realno, nepravedno i nemoguće jer postoji masa pojedinaca koji uz sav trud neće nikada zasjati i svijet ih neće ugledati. Simbolička analogija koju smo malo prije upotrijebili na ovo bi rekla: „Pa čekaj malo, u Svemiru postoje milijarde zvijezda, a vidimo samo nekoliko njih najbližih i najsjajnijih. Kad bismo ih sve vidjeli u jednakom sjaju, ne bi postojao prazan prostor između svijetlih točkica na noćnom nebu i tako zapravo ne bi postojala noć, nego vječni dan.“. Znači očito je da tako nešto ne funkcionira, zašto, nedokučivo nam je.
Ono što nam je dokučivo, a što često zaboravljamo ili zanemarujemo na razne načine je jedna od rijetkih stvari na koju imamo izravan utjecaj, a zove se angažman. Psihologija i fizika bi zajedničkim snagama na prethodnom primjeru protumačili sportski rezultat kao svjetlost zvijezde, pri čemu glavnu ulogu igra motivacija-gorivo ili u ovom slučaju ogromne količine vodika. Međutim najvažniji dio, a to je angažman-djelovanje, bila bi ogromna temperatura i tlak, tj. gorenje zvijezde. Drugim riječima, za rezultat je potrebno izgarati ili djelovati u potpunosti. To je nešto što razlikuje rekreativca od vrhunskog sportaša koji je otišao u povijest. Možda su i jedan i drugi imali jednak genetski potencijal i druge uvjete, to ne možemo znati, ali angažman je tu dvojicu jasno razdijelio i svakome dao svoje mjesto.
Na svakodnevnoj razini, takve razlike u angažmanu vidljive su svuda oko nas. Nečije razine angažmana nas nasmijavaju, dok se drugima divimo. Primjerice pokušajte za početak zamisliti scenu u nekoj od teretana u koju idete raditi na snazi ili izdržljivosti za vaš sport. Dakle na pola puta od bench-pressa do lat-mašine, par kvadrata samo za sebe osvojio je On. Iako bi mu bodyfat vjerojatno iznosio koliko i najveća bučica kilograma sa stalka, svejedno je zauzeo stav nalik power positionu, a kao svoj glavni zadatak dana, odabrao je držanje predavanja o ekonomiji bez power point dijaprojekcije svom jedinom slušatelju. Sprave i utege gotovo da i ne koristi jer nije došao radi njih već svog osjećaja. U isto vrijeme na drugoj strani teretane, njih dvije leže na strunjačama u početnoj poziciji za trbušnjake, ali ih zapravo ne rade. Ono što rade je prepričavaju dan jedna drugoj uz hihotanje i tek povremene pokušaje pretklona trupa kada bi se ponovno i obavezno javio novi nalet smijeha. Dakle, on u ulozi čuvara situacije, a njih dvije u ulozi dekoracije u teretani, a svi su došli da bi bili zdraviji i bolje izgledali.
Svima je jasno da bi se ovakvo nešto prije moglo nazvati anti-angažmanom, nego nešto što dovodi do kakvog takvog napretka. Primjer pravog angažmana koji uključuje i ispravan stav je istinita priča mog prijatelja kojem su u ratu zbog stradanja, amputirane obje noge, a koji si je za cilj prošlog ljeta postavio bolju kondiciju i veću spretnost pri hodanju na štakama i protezama. Da bi to postigao, od 1. lipnja ove godine do danas, u šumama West Springfielda prehodao je 480 milja po najgorem terenu kojeg je mogao pronaći. Trenirao je dva puta dnevno, ponekad i do 15 kilometara dnevno, ignorirajući bol i prokrvarena mjesta na rukama od trenja kože i štaka. Na moje pitanje kako je znao da je odradio dobar trening rekao je: „Kad se vratim kući, podignem ruke u zrak, ako se ne tresu od iscrpljenosti, uzimam štake i ponovno idem u šumu.“.
Iako je moj prijatelj sportski tip, nikada nije bio profesionalni sportaš, ali me ipak podsjetio na jednog profesionalnog sportaša kojeg nikada nećemo zaboraviti, a koji je bio utjelovljenje angažmana. Dakle, Dražen Petrović je trenirao 2 puta dnevno, jutarnji trening doslovno nikada nije propustio, a u životu je svega 15 treninga propustio; znači večernjih. Već u osnovnoj školi, dolazio bi u 7 ujutro sam u školsku dvoranu, napravio 500 ili više ubačaja po njegovim riječima i tek onda na nastavu. „Ja i spremačice. One bi radile svoj posao, a ja svoj.“, govorio bi…
Stoga sada savjet svima koji su sportaši i onima koji misle da su sportaši: zvijezde ne tražite „na noćnom nebu“ ili naslovnicama časopisa iako ćete ih i tamo povremeno nalaziti, ali takvi su puno češće u prašnjavim školskim dvoranama kada nema nikoga i u šumama stišću zube i ruše barijere. U kojoj ste vi skupini, procijenite sami, ali zapamtite, ne smije postojati lak put. U sportu je jednostavno tako, a ako se pitate zašto, počeli ste gubiti vrijeme.
Ivica Bagarić, mag. psych.
