Jeste li već pogledali “Adolescence” – Netflixovu seriju koja je zauzela gotovo sve ekrane i portale? Već nekoliko tjedana svjedočimo snažnom odjeku ove serije, koji je potpuno opravdan. Osim same radnje koja na realističan način prikazuje živote današnjih adolescenata i ulogu odraslih u njima, seriju treba pohvaliti i zbog iznimnih režijskih i glumačkih aspekata. Svaka uloga odglumljena je na najprofesionalniji način, a snimanje u one-shot formatu (bez rezanja scena) definitivno je doprinijelo emocionalnom vrtlogu koji doživljavamo kroz svaku scenu. Bez uljepšavanja i kompliciranja, najbolji opis serije bio bi – nešto drugačije!
No iako je serija snimana drugačije, iako su scene vrhunske i iako su glumci svoj posao odradili izvrsno, nažalost radnja nije “ono nešto drugačije.” Radnja je prikaz realnosti s kojom se danas susrećemo, prikaz virtualnog svijeta i često dvostrukog života kojeg žive današnji tinejdžeri. “Nije izlazio iz sobe. Došao bi doma, zalupio vratima i ravno gore na kompjuter. Vidjela bih svjetlo u jedan u noći… Bio je u svojoj sobi, mislili smo da je siguran…” – ove rečenice Jamievih roditelja savršeno oslikavaju razmišljanja današnjih roditelja. Dok je boravak u vlastitoj sobi nekoć bio sinonim za sigurnost, danas je situacija potpuno drugačija. Vrijeme je da se svi upoznamo s novom verzijom (ne)sigurnosti. Virtualni svijet donosi opasnosti koje nisu uvijek vidljive, a odrasli često ni ne primijete da se nešto događa.
Iako se radnja serije vrti oko ubojstva i njegovog motiva, ono što nam svaka epizoda poručuje je nerazumijevanje svijeta tinejdžera od strane odraslih. U drugoj epizodi koja se odvija u školi vidimo pomalo hektičan prikaz adolescenata – lutanje hodnicima, nisku toleranciju među učenicima i profesorima te veliko nerazumijevanje. Policajac, a ujedno i otac jednog tinejdžera, uporno pokušava shvatiti motiv iza ubojstva koje je počinio Jamie, no od svoje kolegice dobiva jednostavan odgovor – “Ne možeš ga shvatiti.” Razlozi postoje, ali često ostaju neshvatljivi odraslima.
Djeca u centru radnje nalaze se u ranoj adolescenciji, fazi u kojoj su karakteristični crno-bijeli pogled na svijet, impulzivnost i egocentrizam – potpuni fokus na sebe i vlastite potrebe. Propitkuju autoritet, traže identitet i testiraju granice u apsolutno svemu. Sve ovo je briljantno prikazao Jamie u svojoj ulozi. No što mi tu zapravo možemo?
Serija je posebna i zbog širine koju nam nudi – nikog se direktno ne optužuje za ono što je Jamie napravio. Jesu li roditelji mogli drugačije postupiti? Možemo li svi kolektivno učiniti nešto po pitanju virtualnog svijeta? Koje su granice? Možda još nemamo jasne odgovore, ali je sigurno trenutak da si svi postavimo ova pitanja. Društvene mreže neprestano pomiču svoje granice, a mladi su spremni testirati ih maksimalno. Kada se suoče s prijetnjom u stvarnom životu, veća je šansa da ćemo je primijetiti, vidljiva je. U tim situacijama možemo im biti podrška. No kako biti podrška ako ne razumijemo što se događa? Umjesto da tražimo krivca, trebali bismo tražiti način da bolje razumijemo mlade.
Serija nas ne optužuje, ali nas izaziva – znamo li uopće što se događa u svijetu naših tinejdžera i kako im možemo biti podrška? Možda je upravo to pitanje na koje svi trebamo pokušati pronaći odgovor.
Lea Dogan, mag. psych.
