Kakav treba biti uspješan sportaš? Neke karakteristike koje će vam zasigurno pasti na pamet su: hrabar, otporan, uporan ili, kako često čujemo, jednostavno mentalno jak. I istina je, sve ove karakteristike jesu poželjne i vjerujem da će se svi s njima odmah složiti. Imaju smisla, jer sport je često nemilosrdno okruženje u kojem izvori stresa i pritiska vrebaju sa svih strana. No, biste li se složili i s time da je suosjećanje jedna od važnih karakteristika za uspješnost? Ovdje bismo vrlo vjerojatno imali podvojena mišljenja. Ono se nekako ne uklapa u onaj termin mentalno jak, čak suprotno. Ponekad mislimo da je suosjećanje znak slabosti, nešto nepoželjno. Zašto je tome tako i je li ona saveznik ili prepreka sportskom napretku?
Da bismo mogli doći do odgovora na pitanje, suosjećanje prvo moramo definirati i istražiti što oblikuje naša uvjerenja o istoj. Suosjećanje prema sebi je sposobnost prepoznavanja i prihvaćanja sebe, uključujući i vlastitih slabosti. Ona podrazumijeva promatranje svojih osjećaja bez osuđivanja, prihvaćanje pogreška kao dijela ljudskog iskustva i iskazivanje ljubaznosti i razumijevanja prema sebi u trenucima stresa ili neuspjeha, baš kao što biste to napravili s bliskim osobama. U svijetu u kojem moramo biti jaki i otporni kako bismo se nosili sa svim izazovima, ovo se čini kontra produktivno. Uz to, naš mozak nam kroz negativne misli otežava da budemo blagi prema sebi. Te negativne misli dolaze automatski i one su mehanizam za očuvanje sigurnosti jer nas upozoravaju na rizike. Ali nas, često usmjeravaju i na vlastite mane i neuspjehe, ali ne i na prihvaćanje i razumijevanje istih.
Suosjećanje prema sebi je, ipak, važna osobina uspješnog sportaša jer omogućuje uspješnije suočavanje s neizbježnim pogreškama i pritiskom. U sportskom okruženju često se vjeruje da stroga samokritika potiče napredak, no takav pristup može narušiti mentalno zdravlje i otežati daljnju izvedbu sportaša. Nasuprot tome, suosjećanje omogućuje sportašima da prihvate pogreške kao dio procesa učenja, pružajući im snagu da nastave unatoč izazovima. Kada si dopuštamo biti ljubazni prema sebi, potičemo dublju otpornost i motivaciju, čime ne samo da smanjujemo stres nego i stvaramo temelje za dugoročni uspjeh i razvoj u sportu.
Često se smatra da je suosjećanje prema sebi nešto poput popuštanja ili previše nježnog pristupa prema sebi. No, realnost je suprotna. Suosjećanje nije povezana s pasivnošću, već s preuzimanjem odgovornosti i brigom o vlastitoj dobrobiti i izvedbi. U tom procesu, mindfulness, ili svjesnost, igra ključnu ulogu. Mindfulness omogućuje sportašima da postanu svjesni
svojih misli i osjećaja bez osuđivanja, što je ključno za stvaranje zdravog odnosa prema vlastitim slabostima. Umjesto da se preplave neugodnim osjećajima nakon pogreške ili neuspjeha, sportaši mogu bolje prihvatiti te osjećaje, promatrati ih bez kritike i usmjeriti svoju pažnju na konstruktivne korake prema poboljšanju. Ova svjesnost omogućuje realnu procjenu situacije, smanjuje stres i doprinosi emocionalnoj stabilnosti, čineći suosjećanje prema sebi još snažnijim alatom za postizanje napretka i izvrsnosti.
Odgovor na pitanje iz uvoda je jasan – suosjećanje prema sebi ključan je saveznik napretku, kako u sportu, tako i izvan njega. Izbjegavanje iskazivanja emocija i nošenje maske hrabrosti kako bismo potisnuli nesigurnosti, jer vjerujemo da im nema mjesta u sportu, može ozbiljno ugroziti mentalno
zdravlje, a time i izvedbu u sportu. Ako sebi dopustimo da budemo nesavršeni i, umjesto da se kritiziramo nakon neuspjeha ili pogrešaka, prihvatimo svako iskustvo, na dobrom smo putu da smanjimo barem dozu pritiska.
Dajana Čopec, mag.psych.
