Sport za djecu donosi uzbuđenje, zabavu i priliku za učenje, ali istovremeno nosi i izazove u obliku neuspjeha i poraza. Kada djeca dožive neuspjeh, osobito u sportskom okruženju, mogu se suočiti s osjećajima frustracije, tuge, pa čak i srama. U tim situacijama, važna je uloga roditelja i trenera da im pomognu u prihvaćanju tih osjećaja i usmjere ih prema osobnom rastu i učenju.
Učeći kako upravljati neugodnim emocijama koje se javljaju nakon poraza i neuspjeha, djeca razvijaju emocionalnu otpornost. Suočeni s porazom, pomažemo im u razvoju vještina koje će im biti korisne cijeli život. Prava lekcija nije u izbjegavanju poraza, nego u prepoznavanju vlastitih snaga i slabosti. Cilj je da djeca shvate da poraz ne znači da nisu dovoljno dobri, nego samo da postoji prostor za napredak. Promjenom perspektive na ovaj način dajemo im do znanja da se isplati uložiti dodatni trud kako bi napredovali. Djeca koja uče iz neuspjeha postaju hrabrija u suočavanju s novim izazovima. Kad se razvije stav da je svaka pogreška prilika za poboljšanje, djeca su manje sklona izbjegavanju izazova.
Kako pretvoriti poraz u lekciju?
1. Pokazivanje empatije, a ne sažaljenja
Uloga roditelja i trenera je priznati djetetove osjećaje bez stvaranja dojma da je poraz nešto čega bi se trebalo bojati ili zbog čega bi dijete trebalo osjećati samosažaljenje. Biti empatičan znači razumjeti kako se dijete osjeća, ali ne prelaziti granicu gdje to razumijevanje postaje sažaljenje. Kada roditelji ili treneri pokazuju sažaljenje, djeca mogu zaključiti da su bespomoćna, što ih može obeshrabriti da preuzmu odgovornost za vlastite reakcije i postupke. U suprotnom, empatija potiče osjećaj vlastite vrijednosti, jer dijete vidi da netko razumije njegove osjećaje, ali ga istovremeno ohrabruje da ih preradi i usmjeri energiju na daljnji razvoj. Rečenice poput „Vidio/la sam koliko si se trudio/la, i iako ovo sada nije ispalo kako si htio/la, s vremenom ćeš uspjeti napredovati“ mogu pružiti djetetu poruku da nije samo trenutni neuspjeh ono što definira njihov sportski put.
2. Poticanje upornosti
Upornost je jedna od najvažnijih vrlina koju djeca mogu razviti kroz sport. Kada shvate da upornost uključuje aktivno učenje iz grešaka, postaju hrabriji u suočavanju s novim izazovima. Poticanje upornosti od strane roditelja i trenera pomaže im da razviju emocionalnu otpornost, koja je presudna za njihovo buduće suočavanje s preprekama. Kako bi bolje razumjeli koncept otpornosti, korisno je povezati ga s konkretnim iskustvima. Stoga, roditelji i treneri, dijelite svoje primjere i izazove te načine na koje ste se nastavili truditi. Kada djeca vide da se i vi suočavate s preprekama, vjerojatnije je da će i sami usvojiti novu osobinu.
3. Postavljanje realnih ciljeva
Kada pomažemo djeci definirati ciljeve, važno je da su ti ciljevi pod njihovom kontrolom. Primjeri ciljeva kao što su “ostati miran/na nakon pogreške” ili ciljevi usmjereni na tehniku pokreta omogućuju djetetu da se usredotoči na aspekte igre koje može aktivno kontrolirati. Važno je da naglasak stavimo na takve ciljeve, neovisno o ishodu. Time usmjeravamo pažnju na proces, umjesto da se fokusiramo isključivo na ishod.
Ponekad, čak i s najboljim namjerama, roditelji i treneri mogu pasti u zamku “toksične pozitivnosti” kada se suočavaju s djetetovim neuspjehom. Umjesto da koristite fraze poput “Sve će biti u redu”, važno je priznati trud i rad djeteta, bez obzira na krajnji ishod. Prava mentalna snaga i otpornost leže u prihvaćanju da su porazi sastavni dio sporta. Pomozite im shvatiti da snažan sportaš/ica nije onaj koji uvijek pobjeđuje, već onaj koji uči iz svake situacije. Ovaj pristup ne samo da osnažuje njihovo samopouzdanje, već i potiče razvoj vještina koje će im koristiti tijekom cijelog života.
Lea Dogan, mag.psych.