Ljudska bića prirodno teže utjehi i sigurnosti, nastojeći na taj način izbjeći patnju i bol. Bilo da je riječ o zagrljaju ili razgovoru s bliskom osobom, okrenut ćemo se onome što nam pruža osjećaj topline i zaštite. Ovo je posebno izraženo u trenucima stresa i neizvjesnosti, kada tražimo okruženje i osobe s kojima možemo podijeliti svoja iskustva i pronaći podršku.
Privrženost, kao snažna emocionalna povezanost s osobama, igra ključnu ulogu u oblikovanju ovih iskustava. Evolucijski gledano, ona povećava vjerojatnost reprodukcije i preživljavanja. Primarni oblik privrženosti obuhvaća odnos s roditeljima (skrbnicima) i način na koji su nam pružali utjehu tijekom djetinjstva. Vrstom odgovora na naše potrebe (npr.za hranom i utjehom), formirali su naše buduće načine suočavanja sa stresom i traženja podrške u odrasloj dobi. Taj odnos je postavio temelje za emocionalne reakcije i oblikovao sposobnost stvaranja bliskih i podržavajućih odnosa tijekom života.
Proučavajući djetetovo ponašanje na prisutnost skrbnika u prostoru i kada ga napusti, utvrđene su dvije osnovne kategorije privrženosti – sigurna i nesigurna. Djeca sa sigurnom privrženošću sklona su istraživati okolinu oko sebe, pokazujući uznemirenost kad skrbnik ode te veselje kada se vrati. Razvijaju osjećaj vlastite vrijednosti i vjeru u druge kao dostupne i spremne pomoći jer su njihovi skrbnici imali adekvatan odgovor u situacijama koje predstavljaju strah i nesigurnost. Također, djeca razvijaju bolje socijalne vještine i veću empatiju, što im pruža emocionalnu stabilnost i samopouzdanje za suočavanje s izazovima u odrasloj dobi.
U situacijama gdje roditelj ne može na ispravan način zadovoljiti i odgovoriti na djetetove potrebe, dijete će razviti nesigurnu privrženost koja može imati više oblika. Tako djeca koja izbjegavaju fizički kontakt i ne pokazuju vidljivu uznemirenost kada skrbnik napusti prostoriju, pokazuju izbjegavajući tip privrženosti. Oni često suzbijaju svoje emocije i ponašaju se kao da im skrbnik nije potreban jer se žele zaštiti od razočarenja zbog nedostupnih skrbnika. Ako se pak javljaju visoka uznemirenost te istovremeno traženje utjehe s otporom prema roditelju nakon povratka, riječ je o anksioznom tipu nesigurne privrženosti. Dezorganizirana privrženost se manifestira kroz nepredvidljive i zbunjujuće reakcije na odlazak i povratak skrbnika što može ukazivati na nesigurnost u odnosu s njima. Ovi oblici nesigurne privrženosti mogu negativno utjecati na emocionalni i socijalni razvoj djece, čineći ih manje sposobnima za uspostavljanje zdravih odnosa i učinkovito suočavanje sa stresom. Često imaju poteškoća u regulaciji emocija, što može dovesti do nižeg samopoštovanja, pojave anksioznosti ili depresije. Zbog nedostatka pozitivnih modela iz djetinjstva, mogu imati problema s povjerenjem i traženjem pomoći kada im je potrebna, što može uzrokovati poteškoće u stvaranju bliskih veza s vršnjacima i partnerima.
Kako bi doprinijeli razvoju sigurne privrženosti kod djece ključna je izgradnja odnosa. Budite emocionalno prisutni i ohrabrujte izražavanje emocija kako bi pokazali razumijevanje za djetetove potrebe. Bez obzira radi li se o hrani, pažnji ili utjehi, dosljedno odgovarajte na njihove potrebe. Veliku ulogu ima i stvaranje sigurnog okruženja u kojem se djeci omogućava istraživanje i igra gdje mogu razviti svoju samostalnost. Kroz iskazivanje strpljenja i ohrabrivanja možete pomoći u izgradnji samopouzdanja i osjećaja vlastite vrijednosti. Važno je i pružati fizičku sigurnost i utjehu te biti uzor pozitivnih socijalnih vještina kroz vlastito ponašanje.
Iskustva koja steknemo u ranom djetinjstvu imaju veliki utjecaj na razvoj te oblikuju naše ponašanje i odnose u odrasloj dobi. Način na koji su nam skrbnici pružali utjehu i podršku temelj je za kasnije emocionalne reakcije i sposobnost razvijanja bliskih odnosa.
Ema Galić, univ.bacc.psych.
