Postoji jedan neizbježan ishod koji prati svakog sportaša – kraj sportske karijere. Svaki će sportaš u nekom trenutku doživjeti kraj svoje sportske karijere, bavio se on sportom rekreativno ili profesionalno. Do kraja dolazi zbog mnogobrojnih razloga: dobi, gubitka motivacije, postizanja svih željenih ciljeva, ozljeda, zdravlja i sl.. Završetak sportske karijere doista je značajan gubitak u životu pojedinca, posebno ako je kraj bio preuranjen i neočekivan, primjerice zbog ozljede. Međutim, za one koji biraju vrijeme i način odlaska iz sporta, to može biti i vrijeme slavlja i uzbuđenja zbog novog poglavlja u životu.
Kao da je jučer bilo kada su mi doktori rekli da je za zdravlje i kvalitetu mog života najbolje da prestanem trenirati. Pomislila sam – kako to mislite da prestanem trenirati; sport je dio mene, dio moje ličnosti i osobnosti i sada mi govorite da se toga trebam odreći?
Sportska karijera, posebice ako je vrlo uspješna, nam daje osjećaj važnosti i svrhe u životu. Postoji nešto što se naziva sportski identitet, a označava važnu dimenziju samopoimanja koja nastaje pod utjecajem iskustva, odnosa s ljudima i bavljenja sportom. On uključuje u kojoj se mjeri osoba poistovjećuje s ulogom sportaša ili stupanj u kojem se sportu daje veći značaj u odnosu na druge životne aktivnosti ili uloge. Kod sportaša, sportski identitet je jako izražen. Sportaš koji se natječe, u potpunosti je predan sportu, počevši od rasporeda treninga preko natjecanja i priprema pa sve do rehabilitacije. To su sve stvari koje doprinose formiranju sportskog identiteta. Tu bih naglasila da sport, koliko god da za pojedinca bio važan, nije i ne bi trebo biti jedini aspekt života. Da, kao sportaš u svakodnevnoj ste interakciji s ostalim suigračima, trenerima, drugim osobljem poput fizioterapeuta, pa čak i protivnicima. Svi ti odnosi značajno utječu na identitet i život sportaša. Kod kraja karijere, sportaš se suočava s gubitkom dnevne rutine i osjećajem postignuća. Također, može doći i do gubitka prijatelja i poznanstva na način da prijatelji iz sportske okoline nastavljaju trenirati i natjecati se pa uz sav strogi režim nemaju vremena za druženja. Međutim, postoje i drugi aspekti života koji nam daju svrhu, koji se ne bi trebali zanemariti i koji su od iznimne važnosti kako bi se prevenirao burnout.
Kraj sportske karijere ima ogroman utjecaj na mentalno zdravlje i sveopću psihološku dobrobit pojedinca. Posebice kada govorimo o sportašima kojima je kraj nametnut, primjerice ozljedom. Tu se sportaš bori i sa svime onime što ozljeda donosi. Povlačenje iz sporta velika je životna promjena i moguć je osjećaj gubitka koji je čak i kod rekreativaca jednak gubitku posla ili prekidu dugogodišnje veze. Također, događa se potpuna promjena u kojoj se iz jedne uloge prelazi u drugu. Potpuno je normalno da sportaš osjeća tugu ili žalost kada se karijera približava kraju ili bijes i ljutnju ako je kraj nametnut.
Iz vlastitog iskustva mogu reći da nije lako, a na pitanje kako se osjećaš, odgovor je bio dislocirana, potpuno nepovezana sama sa sobom. Moja rutina više nije bila moja i za mene je to bio šok, a sebe bih opisala kao rekreativnog sportaša. Što onda napraviti, je li moguće pripremiti se za kraj?
Istraživanja pokazuju da je priprema za kraj ne samo moguća, već da je jednako bitna kao i priprema za natjecanja. Naravno, na nametnuti odlazak iz sporta se teško pripremiti, pogotovo ako se ozljeda dogodi rano u karijeri, ali ako već vidite da kraj nailazi, tu je moguće napraviti pripremu. Priprema uključuje shvaćanje i prihvaćanje brutalne realnosti da svakoj sportskoj karijeri dođe kraj. Postoji više načina pripreme, a jedan od mnogih se sastoji do pet koraka, gdje se prva četiri bave mapiranjem prošlosti, sadašnjosti i očekivane budućnosti, dok je peti korak usmjeren na integraciju prijašnjih koraka.
Prvi korak podrazumijeva rađenje okvira, odnosno vremenske trake života podijeljene na prošlost, sadašnjost i budućnost.
Drugi korak odnosi se na se strukturiranje prošlosti, najvažnijih događaja u životu, bili sportski poput osvojenog natjecanja, ali i nesportski poput završetka fakulteta.
U trećem koraku se strukturira sadašnjost, procjenjuje se trenutni život i identificiraju se najvažniji aspekti života, sportski i nesportski.
U četvrtom koraku se identificiraju budući ciljevi i važni događaji u narednim godinama.
U petom koraku je potrebno usredotočiti se na vještine koje ste razvili, ciljeve koje ste ostvarili i prepreke koje ste savladali, a zatim isplanirati kako uravnotežiti buduće i sadašnje prioritete.
Ovdje je socijalna podrška od iznimne važnosti jer su i ovo teški životni događaji za prebroditi. Pokušajte se okružiti ljudima koji vas razumiju, žele vam pomoći i koji vam pružaju potporu. Ovakvo planiranje umirovljenja omogućuje lakši i kraći prelazak iz sporta, emocije nisu toliko nabijene što rezultira boljom općom psihološkom dobrobiti.
Za kraj, da odgovorim na pitanje iz naslova, kraj sportske karijere ne mora biti i kraj sportskog puta. Koliko god grubo i direktno zvučalo, odluka je na vama. Možete nastaviti aktivno trenirati, samo smanjenim intenzitetom. Možete otići i u potpuno drugi sport ili ostati u istom sportu, ali u ulozi trenera ili savjetnika. Moguće je posvetiti se ulaganju u svoje znanje ili učenju neke nove vještine, a možda i dobiveno vrijeme iskoristiti u druženju s obitelji i prijateljima. Mogućnosti je milijun, znate kako kažu, kada se jedna vrata zatvore – otvaraju se nova.
Ukoliko ste sportaš kojemu treba pomoć prilikom prijelaza iz sportske karijere, uvijek nam se možete obratiti na info@mentalnitrening.hr
Andrea Armano, univ. bacc. psych.
