fbpx
0
Proizvodi : 0
Ukupno : 0.00 
Pogledaj košaricuNaplata
0
Proizvodi : 0
Ukupno : 0.00 
Pogledaj košaricuNaplata

Borba protiv sportskog odustajanja – uloga roditelja i trenera

Značajan dio mojeg odrastanja obilježen je pohađanjem Osnovne škole baleta. Uz mnoga lijepa iskustva koja danas izazivaju osmijeh na licu, suočila sam se i s onima koja su ispunjena strahom, nesigurnosti i drugim osjećajima koji su poticali misli o odustajanju. U kriznim trenucima, „komfort zona“ kao mjesto u kojem se osjećamo zaštićeno, ugodno te bezbrižno, jednostavno se činila primamljivijom od baletne dvorane. Odluka „odustajem“ vjerojatno bi bila donesena u slučaju moga potpuno samostalnog odlučivanja. Međutim, znajući za ljubav koju gajim prema plesu, roditelji odustajanje nisu prihvatili lako. U dobronamjernim razgovorima, podsjetili su me na razloge zbog kojih sam se počela baviti plesom, pritom otklanjajući manjak motivacije s kojim sam se susrela. Osim roditeljske podrške, imala sam ju i u profesorici baleta. Iz perspektive dvadesetogodišnjakinje, danas sam im zahvalna jer bez njihovog poticaja ne bih završila započeto.

U svojem sportskom iskustvu, osnovnoškolska djeca se unatoč svojim potencijalima mogu suočiti s brojnim preprekama. U situacijama u kojima je sportska motivacija snižena, roditeljski i trenerski pristup može biti odlučujući faktor hoće li djeca prepreke zaobići te nastaviti baviti se sportom kojeg vole ili će pak odlučiti od njega odustati.

S obzirom da roditelji uz trenera imaju veliku ulogu u sportskom životu djeteta, i njima se može potkrasti par grešaka koje mogu doprinijeti djetetovoj odluci o odustajanju. Iz tog razloga, izdvojili smo nekoliko smjernica upućene roditeljima i/ili trenerima kojima se najčešće greške mogu izbjeći ili umanjiti.

Savjeti za roditelje i trenere:

1. Moć zabave 

Sportaši koji u sportu uživaju, ujedno i bolje nastupaju, ulažu veći trud te dulje treniraju. S druge strane, izostankom zabave iz sporta, povećava se vjerojatnost sportskog odustajanja neovisno o dječjem talentu, timu ili odnosu s trenerom. Djeca se u sportu primarno žele zabaviti, stvoriti prijateljstva te naučiti nešto novo. Shodno tome, ako sport prestane biti zabavan, poželjno je smisliti način kojim će on opet takvim postati. Prije svega, pretjeranim naglašavanjem važnosti rezultata postupno odstranjujemo zabavu iz sporta, a ujedno pridonosimo stvaranju otpora te osjećaju pritiska. S druge strane, učinkovitije je usmjeriti se na stvaranje zdrave i pozitivne sportske atmosfere, stjecanje novih znanja i vještina te održavanje kvalitetnog odnosa s djetetom.

2.  Važnost sudjelovanja 

Sudjelovanje na utakmicama ili natjecanjima, djeci predstavlja važnu stvar. Osnovnoškolskim sportašima i djeci nije najbitnije koliko je njihov tim ili trener dobar, ako nemaju priliku sudjelovati. Naime, čak 90% djece će prije odabrati igrati u gubitničkom timu nego sjediti na klupi pobjedničkog tima. Shodno tome, roditeljima i trenerima preporučuje se više se usmjeriti na sudjelovanje, a manje na pobjede ili poraze. Djeca koja mogu postati vrhunski sportaši, mogu i vrlo rano odustati ako nemaju priliku sudjelovati.

3. Strah od pogreške

Najčešći razlog dječjeg odustajanja od sporta je strah od pogreške. Veliki sportaši razvijaju se u okruženju u kojem se „pokušaj-pogreška“ ohrabruje. Budući da način razmišljanja značajno utječe na našu izvedbu i postignuće, bitno je poticati razmišljanje „Nisam uspio, ali još“ u kojem je neuspjeh samo trenutno, ali ne i buduće stanje. Budući da je neuspjeh nužan dio razvojnog procesa, pohvale za trud i ustrajnost nakon pogreške, uz konkretan prijedlog kako ostvariti napredak, doprinose dječjem samopouzdanju. Uz to, pohvale od važnih osoba imaju veliku ulogu u djetetovom razvoju, no važno je i kada i koliko hvalimo

4. Paradoks nagrada

Dječju motivaciju u određenim okolnostima mogu smanjivati i nagrade. Naime, ako je dijete motivirano u sportu jer jednostavno u njemu uživa, opetovano nagrađivanje za samo bavljenje sportom može smanjiti njegovu unutarnju (intrinzičnu), a povećati vanjsku (ekstrinzičnu) motivaciju. Drugim riječima, mišljenje „Bavim se sportom jer ga volim.“ zamijenit će se mišljenjem „Bavim se sportom jer ću dobiti nagradu.“ Unutarnja motivacija jest važna jer pokreće ponašanje koje se temelji isključivo na unutarnjoj želji, stoga je pogrešno zamjenjivati je vanjskim nagradama. Međutim, nagrade mogu biti korisne, no ako se ne udjeljuju prečesto. Primjerice, nakon ostvarene zaslužene sportske pobjede, naravno da je u redu nagraditi svoje dijete onime što ga veseli.

Poučena vlastitim iskustvom, roditeljski i trenerski pristup može biti od presudne važnosti ukoliko osnovnoškolski sportaš razmišlja o odustajanju od sporta. U takvim situacijama, zaista je korisno znati kako se postaviti ili što promijeniti u svojem sudjelovanju u sportskom životu djeteta. Istraživanja ukazuju na žal većine mladih ljudi što u svojem djetinjstvu nisu imali veći poticaj u bavljenju sportom. Dakle, djeci je ponekad samo potrebno odgovarajuće ohrabrenje te okolina u kojoj će se razvijati. 

Katarina Jolić, studentica psihologije

Povezane objave