Kao netko tko se bavi ekstremnim sportom, često se susrećem sa komentarima poput Ti si luda, poginut ćeš! ili Zašto nisi odabrala neki normalniji sport?
Moram priznati da mi takvi komentari nikada nisu bili jasni, prvenstveno iz razloga što se više ozljeda i smrtnih slučajeva može vidjeti na nogometnom terenu nego li u penjanju, koji se smatra ekstremnim sportom.
Ali, što su ekstremni sportovi uopće? Kako se razlikuju od onih koji nisu ekstremni?
Na moje veliko oduševljenje, ekstremni sportovi unazad par godina dobivaju na sve većoj popularnosti. Sve se više ljudi upušta u aktivnosti koje sa sobom nose određenu dozu rizika. Ekstremne sportove karakterizira to što se kod njih teren i vremenske prilike najčešće ne mogu kontrolirati zato što uključuju snijeg, vodu, vjetar ili na primjer, planine. Iako je poznato da kod ekstremnih sportova postoji veliki rizik od teških ozljeda ili čak smrti, veliki dio njih je zapravo vrlo siguran, ali uvijek uključuju određenu dozu opasnosti i adrenalina. To su sportovi kod kojih je nužna posebna oprema koja osigurava sigurnost kako bi se određena aktivnost kvalitetno, a i sigurno izvela.
Zašto se upuštamo u ekstremne sportove? Zašto preuzimamo rizik? Zašto je mene nešto vuklo penjanju, dok je moju najbolju prijateljicu vuklo sinkroniziranom plivanju? Postoji li nešto kemijsko u mozgu što nas razlikuje?
Novija istraživanja pokazuju kako je preuzimanje rizika duboko ukorijenjeno u naš mozak. Povezano je s mehanizmima zadovoljstva i uzbuđenja koja graniče i funkcioniraju poput ovisnosti. Također, zanimljivi su rezultati istraživanja koji govori kako će veći rizik u prosjeku preuzeti 1 od 5 osoba, uglavnom muškog spola u 20-ima. Uz to, smatra se kako je riskiranje imalo ključnu ulogu u poticanju lovaca – skupljača na borbu i traženje hrane što nam je donijelo veliku evolucijsku prednost. Nadalje, kako su naši preci bili nomadi, često su se susretali s novom hranom, na primjer bobicama, te su upravo oni pojedinci skloniji preuzimanju rizika kušali i probali hranu te vidjeli je li ona otrovna ili nije.
Međutim, još uvijek nije poznato kako i zbog čega su određeni pojedinci skloni većem preuzimanju rizika od drugih te koliki utjecaj imaju biologija, genetika, okolina, odgoj ili kultura općenito.
Je li preuzimanje rizika povezano s osobnošću?
Prije svega, treba naglasiti kako svi svakodnevno preuzimamo rizik. To se događa iz vrlo jednostavnog razloga – ono nam je potrebno za preživljavanje. Kada prelazite cestu na kojoj nema semafora niti zebre, preuzimate rizik. Kada pozivate nekoga na spoj, preuzimate rizik ili kada tražite povišicu, također preuzimate rizik, ali vrlo vjerojatno nećete skočiti s padobranom, osim ako vam baš život o tome ne ovisi. Ono što je kod ekstremnih sportaša zanimljivo je to da, dok većina ljudi izbjegava rizik, oni se u takve aktivnosti upuštaju upravo zbog tog rizika. Postoji veliki broj istraživanja koja se bave ovom temom, a ono što im je zajedničko je to da je kod ekstremnih sportaša vidljiv profil osobe koja traži visoko uzbuđenje i treba joj jači podražaj da takvo uzbuđenje doživi. Na primjer, osobi koja traži visoko uzbuđenje, skakanje s litice od 10 metara u more može pružiti jednaki osjećaj zadovoljstva koji osjeća osoba koja skače s običnog mola u more, samo što je razlika u visini puno veća, odnosno jači je podražaj.
Iako ekstremni sportaši često nailaze na predrasude i stereotipe upravo zbog nagona koji ih tjera, on može biti i vrlo koristan. Velik broj ekstremnih sportaša govori da im preuzimanje rizika daje osjećaj kontrole u vremenu u kojem trenutno živimo. Uz pandemiju, potrese i elementarne nepogode, ekstremni sport im pruža osjećaj da na tren, barem u toj aktivnosti, oni drže konce u rukama. To objašnjavaju na način da testiraju sebe i pomiču svoje granice čime dobivaju dojam da se mogu nositi sa svime onime što im život nosi. Odnosno, pomaže im nositi se sa strahom. Također, u situacijama biti ili ne biti, nije ih strah preuzeti odgovornost. Tu treba naglasiti kako nemaju samo ekstremni sportaši veću sklonost preuzimanju rizika. Istraživanja su pokazala kako osobe na visokim pozicijama također imaju sličan profil. Zanimljivo je kako Martin Luther King Jr. jednako tako spada u tu kategoriju, a nije se bavio ekstremnim sportom, već je bio aktivist koji je promicao ljudska prava.
Dakle, postoji povezanost između ekstremnih sportova i veće sklonosti preuzimanju rizika, ali ona nije apsolutna i ne staje samo tu. Rizik se preuzima svakodnevno. Paradoksalno, što sigurnijim pokušavamo učiniti život, to smo skloniji većem riziku. Prijatelj mi je jednom rekao da živimo u društvu koje teži stabilnosti i sigurnosti, te da mu penjanje, kao ekstreman sport, pruža balans da se ne osjeća kao robot, već mu daje nezamjenjiv osjećaj slobode. Mišljenja sam da ljubav koju osjećam prema tom sportu nije mogao bolje dočarati. A vi, slažete li se s njim?
Andrea Armano, univ. bacc. psych.
