Ljutnja razjašnjena – što i kako s njom?

Ako iz ljutnje bacimo ili slomimo reket na teniskom meču bar smo se ispuhali, izbacili tu “negativu” iz sebe, smatraju neki. Koliko je dobro “ispuhati se”, reagirati onako instinktivno agresivno kad smo doista ljuti? Koliko je to bolje od potiskivanja osjećaja ljutnje? Postoji li neki treći, bolji način?

Većina ljudi emocije dijeli na pozitivne i negativne. Ako vas pitam kakva je emocija tuga, velik dio vas će odgovoriti: negativna. Isto vrijedi i za ljutnju. Međutim, to je samo konotacija koju imamo zbog nelagode ili neugode koju osjećamo u trenutnku izloženosti toj emociji. Ako doista pokušamo odrediti je li emocija pozitivna ili negativna to će ovisiti o kontekstu i našoj emotivnoj reakciji. Ljutnja će biti negativna kad napravimo nešto za nas negativno ili ako nas spriječi u ostvarenju našeg cilja, a s druge strane bit će pozitivna kad nas potakne na promjenu ili zbog nje još više ustrajemo u nekom zadatku.

Izgleda da nisu emocije problematične već akcija odnosno naša reakcija na emociju, nakon što se pojavila.

Prije nego što ustanovimo koji su bolji, a koji lošiji načina reagiranja na ljutnju, idemo provjeriti od kud ta emocija najčešće dolazi.

Psiholozi kažu da emocija nastaje iz našeg odnosa s nama samima ili s okolinom, a dodatno su potkrijepljene našim mislima i uvjerenjima koje imamo o nama i okolini. Tako nekad možemo biti ljuti na sebe, a nekad na druge ljude ili događaje u našoj okolini.

Iz tog razloga okidače za našu ljutnju možemo podijeliti na unutrašnje i vanjske. Primjerice, nekad od sebe očekujemo stvari (zbog prethodnih pozitivnih ili negativnih iskustava), dok su nekad očekivanja usmjerena na druge ljude ili ishode u raznim situacijama. Također, naša promišljanja i brige mogu biti okidači za ljutnju a okidač može biti pritisak vremenskih rokova ili komunikacija s drugima. Većinom ljudi navode da su ljuti jer su razočarani ili nezadovoljni. Bez obzira pokreće li se naša ljutnja iznutra ili izvana, okidači su svakako tu kao i naša odgovornost za efikasno nošenje s ljutnjom.

Vratimo se kratko na prvotni primjer s teniskim mečom u kojem osjećamo ljutnju. Ljuti možemo biti zbog toga što rezultat ne ide u očekivanom smjeru, zbog toga što griješimo, zbog toga što protivnik igra neočekivano dobro ili zbog toga što nas ruka jednostavno ne sluša. Kako god bilo, ljutnja je naša i samo naša emocija u tom trenutku i na nju ćemo sigurno reagirati, a ovo su minimalno 3 opcije ili načina kako tipično reagiramo na emociju ljutnje:

Prva opcija – ventiliranje: ispuhati se, ventilirati. Ako smo odabrali ovu opciju, mi reagiramo u skladu s emocijom pa osjećaj koji proizlazi iz takve reakcije može biti ugodan upravo zbog te usklađenosti ili zbog dijeljenja svoje emocije s drugima. Međutim, takve reakcije nepovoljno utječu na naš intenzitet, ometaju naš fokus, stvaraju osjećaj gubitka kontrole kod mnogih i dugoročno stvaramo naviku agresivnog i destruktivnog reagiranja svaki put kad se susretnemo s emocijom ljutnje neovisno o kontekstu. Dakle, mi uvježbavamo agresiju kao odgovor na ljutnju i tendencija je da ćemo ponavljati istu stvar više puta jer dodatno ojačavamo neuralne veze odgovorne za tu vrstu emotivne reakcije. Moguće je, primjerice, da u razgovoru s nekim nakon što smo naišli na nerazumijevanje ili imamo osjećaj nepravde i razočaranja reagiramo vrlo neprikladno vikom ili razbijanjem jer se u nama pobudila emocija ljutnje, te na taj način narušimo odnos.

Druga opcija – potiskivanje: suspregnuti se reakcije i potisnuti emocije. Ova opcija kod nekih rijetkih pojedinaca povremeno upali, međutim nije posebno zdrava. Suspregnuti se od izražavanja emocije u kontekstu teniskog meča ili poslovnom okruženju može biti konstruktivno, ali samo trenutačno i prividno. Dugoročno ova opcija nas vrlo brzo može dovesti do osjećaja anksioznosti, depresije i nove ljutnje. Na duge staze potiskivanje emocija može ozbiljno narušiti mentalno zdravlje. U primjeru teniskog meča, možda nas dovesti do toga da postajemo još nervozniji ili još ljući te jednostavno smanjujemo angažman i odustajemo od pokušaja rješavanja izvora problema i ljutnje. Primjerice, može se dogoditi da igrač koji ima osjećaj da danas nije njegov dan, prvo osjeti nezadovoljstvo, zatim ljutnju, a nakon nekoliko vikanja i razbijanja reketa te velike emotivne potrošnje koji mu nisu pomogli, osjeća i strah prilikom izvođenja servisa. Nije neobično da isti igrač, nakon što pogriješi nekoliko puta uzastopno jednostavno odustaje od meča danas.

Treća opcija – suočavanje: reagirati konstruktivno koristeći neki od alata Mentalnog Treninga, primjerice pozitivni samogovor, rutine, vježbe disanja ili mindfulness. Ova opcija se pokazala kao jako dobra opcija za sve ljude koji prakticiraju Mentalni trening, ali to ne znači da je opcija lagana ili funkcionira kao čarobni štapić na terenu. Problem s ovom opcijom je to što korištenje naših alata zahtjeva jako dobro poznavanje istih, redovitu vježbu kod kuće i na treninzima prije samog meča – to nije jednostavno ili instant rješenje. Na taj način uvježbavamo upravljanje nad našom emocijom ljutnje, što postaje naš dodatan pokretač u meču usmjeren na ostvarenje naših ciljeva. S vremenom naše konstruktivne reakcije postaju automatizam koji će se pojaviti i u situacijama van terena.

Mislim da je sada svima jasno zašto je treća opcija jedina prava opcija. Međutim ta opcija se ipak bavi samo dijelom problema, odnosno našim reakcijama na terenu. Dugoročno je ipak najbolje otkriti i uzrok problema te definirati naša uvjerenja, stavove i očekivanja.

BONUS opcija: redovita i kontinuirana priprema za meč. Ako ovu opciju iskoristimo u kombinaciji s trećom opcijom stvari ćemo kontrolirati koliko je to moguće, a moguće je da nam i dodatna kontrola za vrijeme meča neće biti previše potrebna. Ova opcija uključuje nekoliko stvari. Redovit Mentalni trening prema uputama trenera, visok angažman na treninzima i pravilno postavljanje ciljeva te modifikacija naših očekivanja za sam meč. Da pojednostavim stvari, očekivanja koja su vezana za sam ishod su potpuno nepotrebna i nerealna jer nemamo mogućnost putovanja u budućnost. Očekivanja koja imamo od sebe sa strane tehnike, taktike, angažmana i slično su puno realnija i smislena očekivanja koja nas usmjeravaju prema najboljem mogućem ishodu taj dan, a to nije samo pobjeda već možda i naš sjajan tenis koji na žalost danas nije završio pobjedom. Očekivanja od drugih i od budućnosti su van naše kontrole te remete naš fokus, udaljavaju nas od trenutka i često rezultiraju emocijom ljutnje ili osjećajima iznenađenja, razočaranja ili nezadovoljstva.

Zaključno, ventiliranje je uvježbavanje ljutnje i ne pomaže nego čini dodatnu štetu, potiskivanje rijetko može funkcionirati kratkoročno ali će zato dugoročno sigurno činiti veliku štetu, dok su alati Mentalnog Treninga i priprema uz modifikaciju očekivanja i stavova znanstveno dokazano najbolja i najzdravija opcija. Na sport možemo gledati kao na malu presliku života ili kao oblik pripreme za život kada pričamo o djeci. Međutim, to ne znači da je sve što učimo i uvježbavamo u sportu dobro i zdravo za nas ili za djecu. Sport je potencijalno sjajan kontekst za pripremu za život ako imamo adekvatne alate za suočavanje.

Igor Čerenšek, mag. psych.

Povezane objave