Pažnja u sportu

Pažnja u sportu

Koncentracija, ili sposobnost obraćanja pažnje na ono što je bitno u trenutnoj situaciji istovremeno ignorirajući distraktore je definitivno najbitniji sastojak uspješne izvedbe u sportu. Međutim, iako je važnost pažnje u sportu očigledna, neke stvari i dalje ostaju nejasne. Na primjer, zašto sportaši tako lako gube fokus? S kojim tipom distraktora se susreću u natjecateljskim sportovima? Kako na koncentraciju utječu emocije poput anksioznosti? Istraživači već dugi niz godina pokušavaju dati odgovore na ova i mnoga druga pitanja. Neka pitanja još uvijek čekaju svoj odgovor, no brojni nalazi postoje i široko se primjenjuju u radu sa sportašima. 

Termin pažnja za psihologe je istovremeno i jako poznat i misteriozan. S obzirom na brojne definicije i podjele procesa pažnje, istraživači se slažu da je riječ o složenom pojmu s najmanje tri odvojene sastavnice: koncentracija, selektivno pretraživanje i podijeljena pažnja. 

Koncentracija se odnosi na odluku ljudi da uključe mentalni dio u stvari koje im se čine važnima u nekom trenutku. No ako je to slučaj, zašto se koncentracija gubi u najneprikladnijim trenucima? Odgovor je da naš um luta jer ga pokušavamo kontrolirati. Zvuči paradoksalno, zar ne? Jednostavnije rečeno, kada smo anksiozni ili umorni, odluka da o tome ne razmišljamo može povećati istaknutosti ove misli u našoj svijesti. U nekim uvjetima, namjera da blokiramo neku misao dovodi do rebound-a, odnosno potisnuta misao se može vratiti u svijest u još jačem obliku. Ova pojava naziva se hiperpristupačnost (hyperaccessibility), a najveća vjerojatnost da će do nje doći je u uvjetima povećanog mentalnog opterećenja. Obrazloženje je sljedeće – kada ljudi pokušavaju potisnuti neku misao, upuštaju se u kontroliranu, svjesnu potragu za mislima koje su različite od neželjenih. U isto vrijeme naš um provodi automatsko, nesvjesno traženje bilo kakvih znakova neželjenih misli jer – kako bismo inače znali da smo ju potisnuli? Pod određenim uvjetima (npr. mentalno opterećenje, strah, stres) dolazi do prevladavanja neželjenih misli. Ovu pojavu objašnjava teorija ironičnih procesa (ironic processes theory), a istu stvar autori su potvrdili i kod sportaša te ju nazvali ironijom djelovanja – pokušaj da se ne napravi neki pokret ili potez pod povećanim mentalnim opterećenjem može rezultirati upravo time.

Nadalje, sposobnost da se selektivno usmjerimo na odgovarajući podražaj ključna je u mnogim sportskim situacijama. Na primjer, za vrijeme slobodnog bacanja košarkaš se mora usmjeriti na koš, uz istovremeno ignoriranje buke iz gomile. Selektivna pažnja je zasigurno jedna od najvažnijih kognitivnih karakteristika uspješnog sportaša. Dobra vijest je da se radi o vještini koju je moguće naučiti. U svakom sportskom zadatku sportaši imaju puno znakova na raspolaganju. Neki od njih su važni i potrebni za uspješan nastup, no velik dio njih je irelevantan i može narušiti uspjeh. Koliko dobro ćemo raspoznati važne faktore od onih nevažnih povezano je s našim intenzitetom, odnosno pobuđenosti ili razinom aktivacije živčanog sustava. U stupnju niske aktivacije (niskog intenziteta) sportaš će teško razlikovati ove dvije vrste podražaja. Ovo se najčešće događa u situacijama niske motivacije ili velikog umora. Kako se intenzitet povećava, sportaš sve lakše odbacuje irelevantne faktore te se usmjerava na one bitne. Međutim, ova pojava se nastavlja samo do određene točke. Riječ je o točki u kojoj je fokus sportaša najviši, odnosno usmjerava se u potpunosti samo na relevantne podražaje. Ukoliko se intenzitet nastavi povećavati (npr. sportaš se usmjerava na pogrešku, postaje ljut zbog odluke sudca, trenera i slično) fokus se sužava do te razine da se počinju odbacivati i one informacije koje su relevantne za uspješnu igru.

Pitanje koje zauzima često mjesto kod istraživača svakako se odnosi na multitasking ili obavljanje više stvari istovremeno. Možemo li raditi dvije ili više stvari odjednom? Pada li nam u tom slučaju učinak? Naš sustav obrade podataka ograničenog je kapaciteta. Jednostavnije rečeno, ograničena je sposobnost osobe da radi nekoliko stvari istovremeno. Prema jednom modelu postoji ograničena ukupna količina pažnje koja može biti angažirana, odnosno dva zadatka se mogu obavljati istovremeno sve dok ne zauzimaju previše tog prostora. Ponavljanje je majka znanja, zar ne? Čak i kada je riječ o motoričkim radnjama, upravo ponavljanjem određena radnja postaje automatska ili naučena te ispunjava manji dio prostora u spomenutom ograničenom kapacitetu pažnje. Iako vrlo korisni, ovi nalazi nisu novost, budući da smo svi izloženi radnjama koje možemo izvoditi paralelno s drugim – npr. vozimo auto, mijenjamo brzine i istovremeno razgovaramo sa suvozačem. Dakle, povećavanjem učenja ili automatizacije nekog pokreta opadaju zahtjevi pažnje za motoričku radnju. 

Obavljanje nekoliko stvari istovremeno i ispunjavanje spomenutog prostora objašnjeno je sastavnicom pažnje koja se naziva podijeljenja pažnja. Budući da je riječ o ograničenom kapacitetu, svima nam je cilj osloboditi ga od nepotrebnih stvari što je više moguće. Svakom i najmanjom pomisli na određene stvari ili pojave, pa čak i samo povećanjem svjesnosti o vlastitim mislima, mi ispunjavamo taj kapacitet. Ako je riječ o situacijama koje zahtjevaju visoku pozornost i koncentraciju kroz duži vremenski period, a uz to i donošenje odluka, ovo zasigurno može imati ključnu ulogu. Najčešći primjer kod sportaša je upravo usmjeravanje na pogrešku ili odluku sudca. Uzmimo za primjer tenis, sport za koji najčešće možemo čuti da igrači ovise o sebi samima. Zamislimo igru u kojoj su oba igrača podjednako dobra i stručna. Međutim, upravo se dogodilo nešto što je omelo oba igrača. Igrač koji je u stanju odbaciti ove misli i usredotočiti se na igru zasigurno je u puno boljoj poziciji te bi mogao imati odlučujuću prednost. Iako je termin pažnja za psihologe još uvijek misteriozan, nalazi koji postoje doveli su do razvoja raznih tehnika koje se redovno primjenjuju u radu sa sportašima. Većini sportaša je poznat izraz switch on i switch off kada je riječ o fokusu, odnosno zoni u kojoj se nalaze. Upravo to je dokaz da fokus ne dolazi slučajno, već da se za njega moramo odlučiti. Kada je riječ o pažnji u sportu, svi nalazi imaju jedan zajednički cilj – ne dopustiti sportašima da upadnu u zatvoreni krug anksioznosti i nesigurnosti. Odnosno, naučiti ih kako kroz cijelu igru ostati najbolja verzija sebe!

Lea Dogan, univ.bacc.psych.

Povezane objave