Što, kako i zašto govorimo djeci?

Što, kako i zašto govorimo djeci?

Važnost komunikacije u održavanju odnosa ne može biti prenaglašena. Ipak, pogrešno mislimo kako svi znamo komunicirati te prevelik fokus stavljamo na ono što govorimo, umjesto kako govorimo. Ranije smo spomenuli kako se čak 93% poruke koju želimo prenijeti prenosi neverbalnim putem, dok je samo 7% verbalno. Zašto onda brinemo o sadržaju poruke, a puno manje o načinu prenošenja? Pazimo li na usklađenost naše verbalne i neverbalne komunikacije? I na kraju, ne dobivena poruka također šalje neku poruku, zar ne?

Iako je komunikacija važna stavka svakog odnosa – od poslovnog do privatnog – danas ćemo govoriti o komunikaciji kojoj smo izloženi svakodnevno, a često ju zanemarujemo. Riječ je o komunikaciji između roditelja i djeteta. Održavanje kvalitetnog odnosa ključan je faktor u pružanju podrške djetetu. Ukoliko se dijete osjeća prihvaćeno, više će se truditi, teže odustajati i osjećati veće zadovoljstvo pri bavljenju nekim aktivnostima, počevši od školskih. Iako vođen dobrim namjerama, naš je odnos često isprepleten brojnim pogreškama u komunikaciji koje lako možemo izbjeći.

Još od malih nogu, djeca uče kako komunicirati promatrajući svoje roditelje. Ako roditelji njeguju otvorenu i kvalitetnu komunikaciju, velike su šanse da će i dijete primjenjivati isto. Otvorena komunikacija pokazatelj je djeci da ih roditelji čuju i razumiju, što im pomaže u jačanju njihovog samopoštovanja. Ono što je ohrabrujuće jest da komunikaciju, a tako i odnose, uvijek možemo unaprijediti ma koliko god uspješni bili. Kada dodijelite mjesto dobroj komunikaciji, prihvatite neke alate i primijenite ih, razlike u odnosima možete primijetiti gotovo istog trena. A možda dođete i do najiščekivanijeg dijela – da Vaše dijete napokon pospremi stvari za sobom!

Što sve možemo njegovati za dobru komunikaciju? Obratite pažnju na sljedeće stvari:

Pripazite na neverbalnu komunikaciju. Dok razgovarate s djecom, sadržaj poruke može biti nejasan zbog poruke koju šaljete neverbalnim putem. Neverbalni dio odnosi se na ton glasa, brzinu govora, ali i ekspresiju lica, stav tijela, pokrete itd. Pripazite da su vam verbalni i neverbalni dijelovi usklađeni.

Komunicirajte na djetetovoj razini. Kada komunicirate s djecom, važno je da se spustite na njihovu razinu i verbalno i fizički. Verbalno bi trebali nastojati ne komunicirati na način koji djeca nisu u stanju razumjeti. Fizički, pokušajte se spustiti na razinu svoje djece koja je dovoljna za lakše uspostavljanje kontakta očima.

Naučite slušati. Stvarno slušati. Slušanje je vještina koju je potrebno naučiti, a važan je faktor učinkovite komunikacije. Da bi bili dobar slušač fokusirajte se na dvije glavne stvari – kontakt očima i eliminaciju svih distraktora. Ukoliko je kontakt očima zanemaren, a svoju pažnju dijelimo i na druge stvari poput TV-a ili mobitela, šaljemo poruku da nismo zainteresirani u ono što drugi, u ovom slučaju djeca, govore. Alternativa nedostatku vremena za razgovor u određenom trenutku je zakazivanje vremena za razgovor kasnije, u situaciji bez mogućih distraktora.

Držite razgovore kratkim i koristite što manje riječi. Ukoliko se radi o maloj djeci, važno je da razgovori budu kratki. Korisno je postavljanjem pitanja redovno provjeravati slušaju li vas i razumiju.

Organizirajte obiteljski sastanak ili vrijeme za razgovor. Jedan vrlo koristan alat za učinkovitu komunikaciju s djecom i obitelji općenito su organizirani obiteljski sastanci. Na ovaj način svaki član obitelji ima svoje vrijeme za govor. Obiteljski sastanci mogu se održavati jednom tjedno ili češće po potrebi, a moguće ih je organizirati i za vrijeme večere ili drugih aktivnosti. Važno je samo da pažnja u tom trenutku bude usmjerena na komunikaciju i da svaki član obitelji dobije priliku nešto podijeliti.

Koristite „JA“ poruke. Pri raspravi s djecom pokušajte ukazati na probleme u smislu svojih osjećaja. Na primjer, umjesto Nikada ne spremaš odjeću za sobom pokušajte reći Osjećam se frustrirano kada ne spremiš svoju odjeću. Koristeći „ja“ poruke roditelji govore svojoj djeci kako se osjećaju zbog njihovog ponašanja, umjesto da ih optužuju i/ili krive, što dovodi do manjeg opiranja. Osim toga, roditelji koji izražavaju svoje osjećaje na ovaj način također uče djecu da čine isto.

Priznajte neznanje. Kada djeca postavljaju pitanja na koja roditelji ne znaju odgovor, u redu je to i priznati. U ovom trenutku korisno je pomoći djeci kako doći do informacije koju trebaju te ih uputiti u nekom smjeru.

Rješavajte problem jedan po jedan. Kada je riječ o konfliktu, često se dovodimo u situaciju da pokušavamo riješiti više problema istovremeno, što rezultira još većim sukobom i nejasnoćom. Pokretanje više tema istovremeno vrlo je zbunjujuće, a posebice za djecu, te se stvarne probleme lako zanemari. Kada definirate probleme, rješavajte ih jedan po jedan kako bi izbjegli neshvaćanje.

Postavljajte pitanja koja počinju s kako i što. Postoje dvije vrste pitanja koje možemo postavljati drugima – otvorena i zatvorena. Dok su zatvorena ona koja traže odgovor u svega 2-3 riječi, otvorena pitanja traže objašnjenje i dodatne informacije. Započinjajući svoje pitanje s kako i što (umjesto zašto) dajete djetetu više opcija i potičete ga na komunikaciju.

Iako komunikacija između roditelja i djeteta ponekad može biti izazovna, ne bi nužno trebao postojati strah od pogrešnog odgovora. Roditelji su ti koji imaju znanje te sami odlučuju na koji način će ga prenijeti. U ovom odnosu upravo roditelji imaju veću kontrolu, a samim time se od njih očekuje i veće ulaganje. U odnose ulažemo usavršavanjem svojih vještina, a kada je riječ o roditeljima i djeci, ne smijemo zaboraviti onu najvažniju – strpljenje!

Lea Dogan, univ.bacc.psych.

Povezane objave