Perfekcionizam – “the good, the bad, and the ugly”

Težnja savršenstvu je svuda oko nas, a često i u nama samima. Iako postoje ljudi koji mu se uspješno odupiru i zadovoljni su prosječnim rezultatima te rezultatima koji su odraz uloženog truda, drugi su pak u neprestanoj potrazi za savršenstvom u jednom ili svim aspektima svog života. Priželjkuju savršen život, savršenu karijeru, savršene odnose s drugima ili savršen Instagram profil. Ta je težnja savršenstvu, odnosno perfekcionizam, koji je u današnjem društvu često glavna vrlina ili pak najdraža mana, zapravo “dvosjekli mač”. S jedne nas strane može osnažiti i potaknuti da uvijek dajemo svoj maksimum, a s druge pak može izazvati tjeskobu i navesti na odustajanje. Sukladno tome danas razlikujemo dvije dimenzije perfekcionizma – adaptivni ili pozitivni i neadaptivni ili negativni.

Zamislite dvije osobe koje su krenule učiti novi strani jezik. Obje za sebe kažu da su perfekcionisti i da žele postići zavidnu razinu uspjeha. Nakon nekoliko mjeseci ulaganja, napretka, ali i niza pogreški jedna se osoba nastavila truditi, a druga je odustala. Zašto?

Osoba koja se nastavila truditi nakon uspjeha, ali i padova pokušaj je ilustracije pozitivnog perfekcionista. Takve osobe karakterizira izrazita težnja uspjehu, postavljanje izazovnih, ali dostižnih ciljeva, izrazito zadovoljstvo nakon njihovih ostvarivanja, ali i tolerancija neuspjeha i nesavršenstva. Ove osobe i nakon neuspjeha nastavljaju ulagati, usmjerene su na proces, disciplinu i rad kako bi dosegle razinu savršenstva koju priželjkuju. Dakle, osoba iz primjera priželjkuje zavidan razvoj vještina, no zna da mora proći kroz proces učenja koji uključuje i pogreške koje je neće omesti na putu do cilja.

Druga je osoba ilustracija negativnog perfekcionista. Ona je zamislila da će ubrzo otputovati u stranu državu i tečno koristiti novi strani jezik u razgovoru s lokalnim stanovnicima. U procesu učenja, suočila se s pogreškama koje su narušile iluziju savršenstva što je dovelo do odustajanja. Negativni perfekcionisti, naime, inzistiraju na savršenstvu, često postavljaju nerealne standarde i motivirani su izbjegavanjem neuspjeha. Izuzetno su usmjereni na rezultate i ishode na kojima i temelje svoje samopouzdanje. Stoga kada ti izuzetni rezultati nisu na vidiku, brzo odustaju od aktivnosti kako bi očuvali svoje samopouzdanje. Za razliku od pozitivnih perfekcionista, teško prepoznaju značajnost uspjeha kada se ne radi o onim najboljim mogućim, a u slučaju neuspjeha osjećaju snažan sram i tjeskobu, a ponekad čak i beznađe.

Dakle, perfekcionizam ima “dva lica”. Kada je prisutan, poželjno je da prevladava onaj pozitivan koji je povezan s većim angažmanom i zadovoljstvom, manje brige i lakšim podnošenjem neuspjeha, a ne negativan koji se veže uz smanjeno samopouzdanje, samokritiziranje nakon neuspjeha i više brige. Ono što pomaže da se zadržimo na pozitivnoj strani perfekcionizma jest razumijevanje da je savršenstvo, koje je u današnje vrijeme dominantno oslikano kroz društvene mreže, samo prividno i da se svi suočavamo s trenucima slabosti. Jer što uopće znači da je nešto “savršeno”? Na pogreške ne bismo trebali gledati kao na stop znak koji nam kaže da nema smisla ići dalje jer smo ugrozili savršenstvo kojem težimo, već kao na priliku za učenje i povratnu informaciju koja nam pomaže da rastemo izbjegavanjem istih pogrešaka u budućnosti. Važno je i upravljati samogovorom koji u trenucima slabosti lako može izazvati neugodne osjećaja i odustajanje. Biste li prijatelju nakon neuspjeha rekli da odustane i da se snizilo vaše mišljenje o njemu jer nije “savršen”? Vjerojatno ne, pa zašto bismo onda tako nešto rekli sebi. Najvažnije je da smo sami sebi podrška, da smo blagi prema sebi i da znamo da nas pogreške ne čine gubitnicima već ljudima.

Povezane objave