Pokazivanje ranjivosti u sportu – prednost ili mana?

Sport je često opisivan kao izazovno i uspjehu orijentirano okruženje u kojem se na pokazivanje ranjivosti i traženje pomoći često gleda kao na mentalnu slabost. Vrhunske sportaše zamišljamo kao snažne i nepokolebljive borce koji mogu podnijeti sve prepreke. Kako se uz ranjivost često vežu negativne konotacije kao što su strah i slabost, jer ranjivu je osobu lako povrijediti, većina bi ljudi vrlo vjerojatno kao odgovor na naslov članka rekla da je pokazivanje ranjivosti u sportu mana. No je li to zaista tako? Je li pokazivanje ranjivosti uistinu odlika mentalne slabosti kojoj nema mjesta u sportu?  

Prije svega, važno je izbjegavati podjelu osobina na one koje ukazuju na mentalnu slabost i one koje su odlika mentalne snage. Ovakvom se podjelom povećava stigma oko neugodnih osjećaja i iskustava koje bismo intuitivno stavili u kategoriju slabosti, što dovodi do toga da sportaši sakrivaju stres, nesigurnosti koje osjećaju pa tako i svoju ranjivost i u manjoj mjeri traže pomoć onda kada im je potrebna, a sve to kako bi ih drugi percipirali kao snažne i nesalomljive. No, ako se zadržimo samo na ranjivosti, ona je sastavni dio sportskih iskustava. I sam odlazak na sportsko natjecanje podrazumijeva izlaganje sebe ranjivosti.  Sportaši se svjesno izlažu mogućnosti da budu povrijeđeni od sebe kao vlastitih kritičara, protivnika, trenera, publike. U Mentalnom treningu stoga izbjegavamo podjele na slabosti i snage, već nastojimo pružiti podršku sportašima u postizanju mentalnog fitnesa.  

Mentalni je fitnes važan preduvjet uspjeha u sportu, a uključuje niz karakteristika, neke od kojih su fleksibilnost, čvrstoća, samopouzdanje i pouzdanje, otpornost i izdržljivost. U karakteristikama se, štoviše, krije i prihvaćanje vlastite ranjivosti i rad na njoj, a ne njeno zanemarivanje. Naime, odlika je mentalnog fitnesa spremno suočavanje sa strahom jer njegovo je povremeno pojavljivanje neupitno, a neugodni osjećaji koji ga prate su prisutni samo zato što učimo da je strah loš. Nadalje, važno je postojanje i pridržavanje vlastitih uvjerenja koja sportašima pomažu da nadvladaju unutarnje glasove koji im govore da ne mogu više, koji ih podsjećaju na ranjivost. I naposljetku, potrebno je da se sportaši usmjeravaju na stvari koje mogu kontrolirati i koje će im pomoći da i svoju ranjivost drže pod kontrolom. 

Sve veća popularnost mindfulness meditacije u sportu je daljnji pokazatelj važnosti prihvaćanja, a ne ignoriranja vlastite ranjivosti. Mindfulness meditacijom sportaši uče biti prisutni u trenutku i slobodni svih eventualnih ometajućih misli i osjećaja. To ne znači pokušavanje zanemarivanja i “guranja” neugodnih iskustava kao što je vlastita ranjivost, već primjećivanje i prihvaćanje. Dakle, mindfulness meditacijom prihvaćamo svoju ranjivost bez osuđivanja i označavanja iste kao slabosti što pomaže sportašima da prepoznaju prostor za napredak, uče kako biti hrabri i kako ustrajati onda kada se to čini teškim. Važno je imati na umu da nikada nije prekasno, ali ni prerano za rad na prihvaćanju svih iskustava i usmjerenosti na sada i ovdje.  Potrebna je velika količina hrabrosti kako bi sportaši, ali i svi ostali prihvatili sebe u potpunosti i priznali postojanje mjesta za napredak. Kada pogledamo u sebe na pravom smo putu za postizanje istinskog mentalnog fitnesa. Naša vanjština može biti iznimno čvrsta i činiti nas naizgled otpornima, no ako s pogledom u sebe ona iščezava nameće se pitanje postoji li uopće. Možemo se pretvarati i nijekati svoje “slabosti”, ali one će nas zasigurno prije ili kasnije sustići.

Povezane objave