Kako stvoriti kvalitetan odnos između trenera i sportaša

Ulaganje u kvalitetan odnos zna biti vrlo veliki izazov. Sportaši mogu biti zatvoreni poput morske školjke prema treneru pa je od njih jako teško očekivati da će sami pokazati namjeru da se povežu. S druge pak strane, trener za takve sportaše gotovo da mora izvući kliješta iz torbe da bi došao do minimalne količine informacija. To je uistinu na momente frustrirajuća situacija. Također, može se dogoditi da su sportaši spremni na komunikaciju, ali je trener taj koji je pretjerano distanciran i nedostupan. To je također loša, ma ustvari, to je baš katastrofalna kombinacija. Ulaganje u kvalitetan odnos zna biti vrlo veliki izazov, ali također i jednako, ako ne i mnogostruko više nagrađena investicija.

Za trenera s kojim se osjećaju povezanim, sigurnim i poštovanim, pojedinci i timovi spremni su ići preko svakog ruba i u svaku zonu opasnosti ne bi li ispunili zajednički cilj. Složit ćete se sa mnom da je takva visoka razina međusobne „kemije“ ideal kojem se isplati težiti i put koji ulijeva samopouzdanje u ispravnost davanja sebe za druge.

Ljudi većinom vole svoje misli, ideje i iskustva. Budući da mi je to do neke mjere jasno, ne bih u ovom tekstu pisao o tome što morate napraviti da biste unaprijedili odnos. Jer ipak, niti sam ja toliki znalac, niti ste vi tolike neznalice. Intuitivno ili kao stručnjaci, vi te odgovore imate u sebi. Moja ideja je tek pomoći probuditi taj dio vašeg znanja. Spomenut ću vlastita iskustva, odnosno pogreške koje sam radio, a kojih se istovremeno i sramim i ponosan sam na njih jer su mi pomogle da naučim kako ne stvarati odnos.

  1. Slušao sam slabo, ali sam zato uvijek bio spreman pričati i pokazivati svo svoje znanje ne mareći za to što mi je netko pokušao reći. Važnije mi je bilo da ispadnem pametan, nego da budem tu za osobu koja mi se počinjala otvarati. Rezultat je bio „fenomenalan“. Ispao sam pametan, ali sam propustio vrlo važnu priliku, a to je da dopustim drugoj osobi da ima moju potpunu pažnju i time mi postane u tom trenutku bitna.
  2. Pričao sam dosta o sebi, vlastitim interesima, problemima i ambicijama. Bio sam uvjeren da svakoga zanimaju atomi i zakoni koji na njih djeluju ili pak kako sam naučio psa da hoda na dvije noge iako ima pedeset kilograma. Ono što sam trebao jest pokazati iskreni interes za drugu osobu, ono što je njoj važno i ono što želi podijeliti sa mnom.
  3. Zahvalnost je bila tek jedna od kvaliteta koje sam rijetko pokazivao. Osjećao bih se tako ranjivo ako bih naglas priznao kako uspjesi koji su dolazili nisu plod samo moga rada. Bio sam prestrašen da će se umanjiti moj značaj u kreiranju medalja ako spomenem ljude koji su također bili važni, ako ne i važniji u procesu stvaranja rezultata. Danas shvaćam koliki značaj imaju ljudi koji su me odgojili, educirali, pratili me na putu i uveličavam značaj ljudi koji su dali sportašima ili meni osobno svoju podršku. Bez njih sve bi bilo puno teže i to treba prihvatiti, reći i zahvalnim punim srcem pokazati.
  4. Obožavao sam svoju sposobnost da vidim greške i da ih naglasim. Osjećao sam se stručnim i poput forenzičara iz CSI-a gotovo da sam se veselio kada bih našao tragove pogreške. Ipak, shvatio sam da sportaši nisu zločinci, već ljudi željni napretka te da svaka kritika mora biti pomno kreirana tako da bude odskočna daska, a ne udarac čekićem u glavu koji će ih paralizirati.
  5. Za pohvale sam bio čuo, ali ih nisam baš rado koristio. Ima li išta jeftinije i korisnije od pohvale u pravom trenutku za pravu stvar ili pravi pristup? Znamo svi koliko nam godi kad nas pohvale. Tako jednostavan alat, a tako podcijenjen.
  6. Sportaši su griješili i griješio sam i ja, ali mi je bilo ispod časti priznati to. Priznavanje greške je znak slabosti, odnosno barem sam tako mislio. Međutim, shvatio sam da vas drugi više poštuju kada se ne pravite pametni i jednostavno priznate da ste nešto krivo napravili. Osjećaju da je to normalno i da se iz svakog krivog koraka stvara šansa za biti bolji.

Broj ovakvih bisera mogao bi doseći i troznamenkastu cifru. No, shvatili ste poantu. To nije bio pravi način za stvaranje visoko vrijednog odnosa temeljenog na povjerenju.

Međutim, zapitamo li se kakve kvalitete imaju treneri kojima bi dali svoje povjerenje, rekao bih da nam više-manje većini padaju na pamet slični odgovori:

  1. Odlikuje ih sposobnost

Znaju i žele dobro raditi svoj posao. Prošli su i prolaze formalne i neformalne edukacije. To su ljudi koji imaju sve što je potrebno da obave zadatak koji je ispred njih.

  1. Stalo im je do sportaša

Pokazuju iskreni interes, ispituju, slušaju, poštuju, zahvaljuju, priznaju pogreške, izbjegavaju nepotrebne prepirke, koriste pohvale i priznanja, kreiraju pozitivnu atmosferu i teže unaprjeđivanju okoline i sportaša.

  1. To su osobe kvalitetnih životnih vrijednosti

Takve osobe znaju što im je u životu važno, a što im pomaže da lakše podnose svoje i tuđe emocije, upravljaju svojim ponašanjem te imaju stabilnu i dugotrajnu motivaciju. U takve ljude lakše polažemo svoje povjerenje i samim time – sebe.

Na kraju, želimo li biti osobe kojima će drugi dati povjerenje moramo biti spremni davati sebe za druge i pustiti druge da se daju za nas koliko smatraju da je potrebno ili koliko se osjećaju spremnim dati. Tako zajedno sijemo i zalijevamo sjeme koje će onda rasti ovisno o uloženom trudu i kvaliteti sjemena.

Ivan Kožul

Povezane objave