Tjelesno vježbanje kao kazna – da ili ne?

Ima li nasilja u sportu?
5. svibnja 2019.
Kako uspjeti u pokretanju promjene?
17. svibnja 2019.
Show all

Nedavno smo na društvenim mrežama pokrenuli anketu o nasilju u sportu i jedno od pitanja je glasilo: „Smatraš li da korištenje tjelesnog vježbanja kao kazne predstavlja oblik nasilnog ponašanja u sportu?“. Oko ovog su pitanja sudionici ankete bili daleko najneodlučniji – 55% ih je odgovorilo DA, dok njih 45% smatra da to nije nasilno ponašanje.

Iako je većina sportaša barem nekad bila kažnjavana tjelesnom aktivnošću te se ovaj oblik kazne smatra normalnim i uobičajenim, ona je ipak loša i predstavlja oblik nasilnog ponašanja.

Tjelesna aktivnost kao kazna se najčešće daje kad sportaš pogriješi (npr. 10 „marinaca“ nakon što promaši gol) ili kada je „nediscipliniran“ (npr. trčanje jer priča s prijateljem ili jer je zakasnio na trening). Problem s takvim kaznama je što se, barem na prvu, čine učinkovitima. Sportaš će u strahu od kazne možda doći idući put na trening na vrijeme ili će se više potruditi oko izvedbe neke vježbe. Međutim, često su dolazak na trening na vrijeme ili bolja izvedba van kontrole samog sportaša, a kazna ponekad djeluje jer se zbog straha od kazne djeca i sportaši više fokusiraju i više potrude. Međutim, zasigurno postoje bolji načini za poboljšanje fokusa i povećanje ulaganja truda. Uostalom, ako je toliko učinkovita i dobra ova metoda, zašto djeca u školi ne rade 10 sklekova kad pogriješe u matematici ili pisanju?

Ovakva kazna ne dovodi do učenja vještine, no nešto ipak učite svoje sportaše.

Najprije, djecu učite da ne vole fizičku aktivnost i kondicijsku pripremu. Drugim riječima, učite ih da mrze sastavni dio sportske pripreme. Ako je trčanje svaki put kazna, nije ni čudo što puno sportaša ne voli trčati.

Ako kažnjavate sportaša zbog loše izvedbe, učite ga da se boji negativne posljedice. Drugim riječima, učite ga da se tijekom utakmice brine oko toga što će trener poslije reći i koliko će zbog toga morati trčati. Fokus je tada na potpuno krivim stvarima i greške se obično vežu jedna na drugu.

Isto tako, ako kažnjavate lošu izvedbu, učite sportaše da su greške loše i nešto što treba izbjegavati pod svaku cijenu, a poraz je neprihvatljiv. Osim toga, često se daje kazna za pogrešku poput 10 minuta trčanja jer je igrač promašio gol. Međutim, hoće li 10 minuta trčanja poboljšati njegovu izvedbu, tj. dovesti do više golova? Neće. Greška je sastavni dio učenja, ona nam pokazuje gdje postoji prostor za napredak. Zadatak trenera je objasniti sportašu kako da smanji razliku između očekivane i stvarne izvedbe, a zadatak sportaša je ponavljati pokret dok ga ne usvoji. Stoga ne gubite dragocjeno vrijeme treninga na besmisleno trčanje ili sklekove, već se usmjerite na ponavljanje motoričke radnje.

Ukoliko kažnjavate cijeli tim zbog pogreške jednog člana, sve što učite sportaše je međusobnoj ljutnji i zamjeranju. Ako cijela ekipa trči zbog toga što dvojica pričaju, počet će se ljutiti na tu „neposlušnu“ dvojicu i to će doista utjecati na timsku koheziju, ali u krivom smjeru.

Za kraj, imajte na umu da ovakva kazna koristi samo treneru. Trener se osjeća bolje, ali se svi ostali osjećaju gore. Na koncu, vaši sportaši nakon kaznenog trčanja nisu ništa bolji u svojoj vještini nego što su bili prije. Ako baš „morate“ kažnjavati, postoje brojni učinkovitiji načini i s manje negativnih posljedica. Također, bilo bi dobro da vam je kazna zadnja stvar koju ćete iskoristiti. Drugim riječima, budite trener kakvog igrači trebaju, a ne trener kakvog većina nikad ne bi htjela imati.

maja vidakovic mentalni trening

Maja Vidaković, mag. psych.