Zbog raznih dobrobiti koje djeca stječu kroz sport, bavljenje sportom je postalo iznimno popularno. Sport je na neki način postao univerzalni jezik koji predstavlja zabavu, prijateljstvo, disciplinu i postignuće te se čini nemogućim u njega uvrstiti problematiku nasilja. Međutim, istraživanja pokazuju kako je agresivno i nesportsko ponašanje zastupljeno u svim sportovima te se očituje na svim razinama – od rekreativnog do profesionalnog sporta.
Jedan od problema s agresivnim i nasilnim ponašanjem je taj što dio sportaša i trenera smatra da je određena razina agresivnosti u sportu nužna za postizanje uspjeha. Međutim, potrebno je razlikovati agresivna ponašanja od tzv. asertivnih ponašanja. Naime, iako može rezultirati povredom uslijed grubljeg fizičkog kontakta do kojeg dolazi u žaru igre, osnovno obilježje asertivnog ponašanja je to da ono ne sadrži namjeru za povredom protivničkog igrača. Nasuprot tome, namjerna i svjesna verbalna povreda ili fizička ozljeda sastavni su dio agresivnog ponašanja u pravom smislu riječi.
Osim navedenog, u kontekstu sporta, nasilje se može izraziti na brojne načine, a neki od njih su:
- Psihološka degradacija i ponižavanje na osnovi spola, oblika tijela ili izvedbe
- Neadekvatna prehrana i režimi mršavljenja koji dovode do poremećaja hranjenja
- Tjelesno kažnjavanje kao poticaj za bolju izvedbu
- Korištenje dopinga ili uporaba tvari koje poboljšavaju učinkovitost
- Zahtjev i pritisak na mlade sportaše da igraju i kada su ozlijeđeni
- Korištenje tjelesnog vježbanja kao kazne
- Uskraćivanje dovoljno odmora i brige
O kakvom god obliku nasilnog ponašanja se radi, ono ostavlja dugoročan trag na psihičkom zdravlju sportaša koji su bili žrtve nasilja. Vrhunski sportaši koji su doživljavali nasilje tijekom bavljenja sportom izjavili su da su se pritom osjećali glupo, beskorisno, uznemireno, poniženo, ljuto i depresivno, a posljedice negativnog ponašanja trenera i/ili suigrača osjećali su i po završetku karijere. Takvi osjećaji mogu dovesti do pada motivacije, lošijih izvedbi i u konačnici, do odustajanja od sporta.
Što učiniti?
Treneri imaju veliku ulogu u prevenciji nasilja. Hoće li sudjelovanje u sportu imati pozitivan ili negativan učinak na psihosocijalni razvoj mladih sportaša ovisi o načinu realizacije treninga, motivacijskoj klimi te stavovima i vrijednostima koje se promiču u radu sa sportašima. Stoga, naglasak stavljajte na osobni napredak i trud sportaša te potičite pristup u kojem se greške smatraju sastavnim dijelom procesa učenja, a ne nešto od čega treba bježati. Potičite suradnju i prijateljsku atmosferu na treningu te međusobno pružanje podrške vaših sportaša. Također, uvijek imajte na umu da ste upravo VI uzor mladim sportašima.
Ukoliko ste roditelj mladog sportaša, važno je pratiti djetetove reakcije koje ono ima na okruženje u kojemu trenira i kako se nosi s atmosferom na treningu. Ukoliko primijetite da se vaše dijete počelo npr. povlačiti u sebe ili da izbjegava odlaske na treninge koje je prije voljelo, bilo bi dobro ohrabriti ga da razotkrije zlostavljanje, pružiti mu podršku i naučiti ga kako da se zauzme za sebe. Također, bilo bi dobro ostvariti suradnju s trenerom (ukoliko je u pitanju vršnjačko nasilje) ili s nadležnim tijelima (ukoliko je u pitanju odrasla osoba).
Ako niste sigurni što učiniti ili kako pružiti adekvatnu podršku, javite nam se na info@mentalnitrening.hr.
Martina Kolak i Maja Vidaković, mag. psych.
