Pregled ožujka
4. travnja 2018.
Ograničavajuća uvjerenja
15. travnja 2018.
Show all

Analizirajući poteze uspješnih ljudi možemo doći do nekih smjernica za postizanje uspjeha. Međutim, učiti možemo od svih, pa tako i od onih koji ne uspijevaju a ipak imaju gotovo sve predispozicije za uspjeh. Oni nam također otkrivaju koje su to smjernice (ne)uspjeha, odnosno čega se trebamo kloniti ako želimo osobni i profesionalni napredak.

Briga je svakako jedna od glavnih kočnica svih onih koji imaju priliku ali ne uspijevaju je iskoristiti. Ona je opasna navika karakteristična za naše društvo. Toliko je učestala da je postala gotovo poželjna karakteristika svih kojima je stalo do nečeg u životu. Međutim, dok brinemo ne poduzimamo mnogo. Zapravo, ne poduzimamo ništa, sasvim je dovoljno sjediti na guzici i promišljati o mogućim negativnim ishodima. Briga je nevidljiva akcija koja ne rješava ništa ali zasjenjuje i blokira sve naše potencijalne poteze koji bi puno toga mogli riješiti a nama otvoriti put uspjeha.

Sumnja ide ruku pod ruku s brigom. Iako bi sumnju mogli definirati kao izostanak vjere, u sebe, ljude ili procese, ja ju vidim kao uvjerenje da ne možemo. Ljudi koji sumnjaju da mogu su vrlo slični onim koji vjeruju da ne mogu. Zbilja se radi o različitim stranama istog novčića. Ako sa sumnjom ulazite u borbu, nesumnjivo si smanjujete vjerojatnost pobjede. Oni koji sumnjaju u sebe bore se drugačije od onih koji vjeruju.

Nestrpljivost je najčešće odlika mladih koji nisu svjesni procesa ili nisu spremni na trajanje procesa. Na žalost ništa vrijedno ne dolazi preko noći. Uostalom, ako vam netko ponudi mogućnost uspjeha, nije vam posebno važno kad će to biti. Zapravo ono što je bitno je da ga nekad, s vremena na vrijeme ostvarite. Ali kad radite na postizanju uspjeha, a za njega nemate garanciju, često se javlja nestrpljenje…jer s vremenom nije lakše, nego vrlo često sve teže i teže, bez obzira na to što kažu da su prvi koraci najteži. Iskreno kad se penjete na planinu koja testira same granice vaših mogućnosti, zadnji su koraci najteži i najveći test naše mentalne i fizičke snage. Da su prvi koraci najteži i da s njima radite najveću razliku, ljudi se ne bi penjali na Mont Everest i osvajali vrhove svijeta nego šetali u podnožju par minuta i otišli kući.

Izostanak praćenja novih znanja, trendova, ideja i ljudi koji čine razliku, kao i izostanak vođenja sebe možda je najčešća kočnica. Nije lako pratiti razvoj i voditi razvoj sebe, ali je nužno želimo li napredovati. Neki prate trendove, neki ideje a neki sebe. Nužno je da ulažemo u svoje znanje, prikupljamo nove informacije, ali istovremeno ostajemo sebe dosljedni i ulažemo u vođenje sebe samih.

Gubitak identiteta je nerijetka posljedica onih koji toliko jako žele uspjeti da prate sve ali ne i sebe. Kako bi uspjeli preko noći uče i kopiraju druge, u potpunosti, ne bi li im se približili. Problem je to što biraju puteve koji nisu njihovi već tuđi i prehodani. Puteva ima jako puno, ali bitno je da svatko odabere smjer u kojem želi ići. Čak i da je moguće tako ostvariti uspjeh, bi li taj uspjeh bio doista naš i da li bismo bili sretni, ispunjeni i zadovoljni sobom? Nemojte zaboraviti da drugi ljudi vole autentičnost, posebnost osobe, a prosječnosti i kopija nikome nije doista privlačna.

Usmjerenost na rezultat je uobičajena kočnica gotovo svih ljudi. Ako nešto jako želiš onda o tome maštaš, sanjaš i za to radiš. Problem je što zbog silne usmjerenosti na rezultat iz fokusa gubimo ono što je uistinu bitno a to je putovanje. Istina je da gubimo mogućnost uživanja u putovanju ali osim toga nismo svjesni procesa i svih koraka koje moramo poduzeti. Iako je popularno razmišljanje da sve što dovoljno želiš možeš i ostvariti te da uspjeh treba samo “vizualizirati”, predlažem da “vizualizirate” sve što je potrebno da bi uspjeli, sve žrtve i odricanja uz neizbježan naporan rad.

Naučena bespomoćnost je psihološki termin koji objašnjava zašto neki ljudi niti ne pokušavaju. Vjerujem da je uspjeh navika i uspješni ljudi su često uspješni u raznim stvarima kojih se ozbiljno prihvate. Isto vrijedi i za neuspjeh. Često se događa da ljudi koji doživljavaju neuspjeh, svoj život i sebe definiraju kao neuspješne i nedovoljno jakima da bi bilo što značajno promijenili. Razvijaju “neuspješni” mindset i uvjeravaju se da iako su stvari loše nema smisla pokušavati promijeniti ništa jer se to ionako ne može. Zapravo trebali bi započeti s malim koracima promjene, ali započeti od sebe.

Odgađanje rada, ali i sreće zbog toga što sad nije pravo vrijeme često završava s tim da se neke stvari nikad ne naprave, a sreća koju priželjkujemo, nikad se ne dogodi. Ne postoji pravi trenutak za rad i pokretanje promjene, postoji samo odluka i korak u pravom smjeru. Oklijevanje i odgađanje rezultiraju stagnacijom, odnosno sigurnim propadanjem u iščekivanju povoljnijih, jednostavnijih i ugodnijih okolnosti za pokret.

Iako su ovo neke karakteristike ljudi koji usporavaju svoj napredak i eventualni uspjeh, vjerujem da skoro svatko od nas ima neke od ovih karakteristika barem povremeno. Dobro je što se većinom radi o navikama u načinu razmišljanja, a navika prestaje biti navika jednom kad ju osvijestimo. Onda možemo polako ali sigurno mijenjati stare i usvajati nove – one koje će biti povoljnije za naš uspjeh.
Ukoliko ste zainteresirani za osobni razvoj prijaviti se na naš grupni program MT za sve ili dogovorite pola sata besplatnog info sastanka.

igor cerensek mentalni trening

Igor Čerenšek, mag. psych.