Vrijeme je blagdana. Većina razmišlja o tome kako provesti nekoliko dana sa članovima obitelji, kako se odmoriti, a možda i kako pobijediti u borbi jajima na uskršnje jutro. Većina sigurno, no što je sa sportašima?
Profesija sportaš ne pozna blagdane, nedjelje, slobodne dane ni spojene vikende. Ukoliko ste uspješni u sportu kojim se bavite, vjerojatno ste promijenili mjesto življenja i kao mlada osoba krenuli na put osamostaljenja, zarade za život i nošenja sa svim onim što se zove odrasli život.
I to nije lako. Nije lako biti daleko od doma, a istovremeno stabilan i uvijek u top formi. Ne smiješ kukati, ne smiješ biti slab, ne smiješ odustati, a teško je. Još je teže kad ne znaš da ima i drugih koji prolaze sličan put kao i ti.
Potaknuta navedenim, popričala sam s mojim kolegom Igorom o tome kako je bilo otići od doma i uspjeti.
Ana: Znam da si kao mladi sportaš teško donio odluku o odlasku u S.A.D. na studij. Što je bilo zahtjevno u tom procesu? Što te tjeralo na ostanak, a što vuklo na odlazak?
Igor: Istina, odluka je bila teška, tako da sam je odlagao dvije godine. Nisam bio spreman “ostaviti” ljude koje sam volio, jer sam se brinuo da ih ne izgubim. Isto tako, naviknuo sam se živjeti sportski život u Zagrebu, a navike se teško mijenjaju. Međutim, S.A.D. su me oduvijek privlačile jer sam vjerovao da, ako odem, povećavam vjerojatnost svog uspjeha u sportu u budućnosti. Istovremeno, volio sam učiti i htio sam završiti fakultet, a u Zagrebu je to uz sportske obveze bilo gotovo nemoguće. Možda me najviše od svega vukla vjera da me negdje tamo daleko čekaju prilike koje trenutno ne mogu ni zamisliti.
Ana: Sjećam se svog odlaska od doma zbog upisivanja studija u Zagrebu. Moram ti priznati da nije bilo lako zamijeniti Osijek bilo kojim drugim gradom. Bilo mi je istovremeno i divno i teško… Kad si ti stigao u Ameriku, kako si se osjećao prvih par dana – tjedana – mjeseci?
Igor: Potpuno iskreno – prvih tjedan dana, najveći izazov bio mi je zaustaviti suze. Bio sam vrlo emotivan. Svaki je dan bio težak i nije bilo naznaka da će se to promjeniti. Pitao sam se mogu li ja to i onda sam se uvjeravao da mogu i da će biti lakše. Danas znam da je to normalna faza koju sam morao proći. Nakon prvih tjedan dana počeo sam sklapati nova prijateljstva i zapravo, shvatio sam da nisam sam i da imam podršku novih prijatelja, ali i svih onih koji su ostali u Zagrebu. Nije bilo lako, ali bilo je lakše. Zapravo znam nekolicinu ljudi koji su upravo u prvom mjesecu odustali i vratili se kući. Nije to ništa neobično, ali dobro je znati da je prvi mjesec kritičan i da trebaš naći dobru podršku.
Ana: Budući da si bio daleko, pretpostavljam da nisi često dolazio doma. Kako si provodio blagdane? Što je ono što te iščupalo iz teških trenutaka, ako ih je bilo?
Igor: Nisam uvijek ima priliku za blagdane biti kod kuće. U takvim trenucima jednostavno mora biti teško. Ali to je O.K. i to prođe. Proveo bih nekoliko sati na Skype-u sa svima kod kuće, a ostatak dana ispunio bih obavezama, druženjem ili proslavom blagdana s prijateljima u sličnoj situaciji. Da nisam bio sportaš možda bi bilo teže jer bi imao puno praznog hoda, ovako sam trenirao, ponekad i više nego uobičajeno -“Nagradio” bi se s treningom
Ana: Sve ono što nam se događa nazivamo zajedničkim imenom – iskustvo. Imam osjećaj da sam u tih par godina rane odvojenosti i prilike da se snalazim sama sa sobom iskusila jako puno. Što tebi znači iskustvo koje si dobio kroz život vrhunskog sportaša daleko od doma?
Igor: Mislim da sam zahvaljujući tom iskustvu naučio voditi brigu o sebi, ranije sam odrastao, postao sam organiziraniji i počeo sam planirati. Također mi je bilo važno da mentalno očvrsnem i budem spreman za bilo koji izazov u budućnosti. Uspješno svladavanje svih tih prepreka pomoglo mi je da danas imam više samopouzdanja i kontrole u situacijama u kojim možda to ne bih imao da nisam otišao u S.A.D. Ipak, najvažnije mi je bilo promijeniti perspektivu, način gledanja na svijet, promjeniti stanje uma, a iskustvo života u novoj kulturi za mene je bilo poput dobitka na lutriji. Doista me oblikovalo u osobu koja sam danas. Bilo je teško, to je istina, ali uvijek bi sve to ponovio i ništa ne bi mijenjao, pa ni suze.
Moj zaključak na kraju razgovora s Igorom… Koliko god bilo teško, ujedno je i divno. Nema napretka iz zone ugode, a ciljevi za koje smo se morali pomučiti oni su koji nas ispunjavaju na duge staze. Karijera sportaša je ona koja sigurno završava, a uspješna je ona koja je stvorila uspješnog čovjeka.
Treneri Mentalnog treninga žele vam sretne uskršnje blagdane gdje god se zatekli kad pored nas prozuje!
