Errare humanum est! – Ljudski je griješiti

KAKO Vi pomažete razvoju samopouzdanja Vašeg djeteta?
1. studenoga 2014.
Trener u prolazu
8. studenoga 2014.
Show all

Stotinama tisuća godina ranije, jednog znakovitog dana, čovjek je pogriješio. Toga dana predvodio je omanju grupu ljudi u potrazi za hranom i boljim mjestom za život. Nakon iscrpljujućeg pješačenja, iznenada je u daljini ugledao rijeku. Svojoj grupi odmah je dao znak da požure i da ga slijede, nadajući se da rijeka nije prevelika i preopasna i da će ju moći prijeći. Primičući se, ubrzo je shvatio da je prelazak na drugu stranu nemoguć. Od razočaranja i bijesa, u trenutku je izrazio svoje primitivne frustracije udarivši svom snagom jednim kamenom o drugi. Kamen koji je držao u ruci, prepolovio se, a oštri rubovi duboko su mu se usjekli u kožu. Zaurlao je od boli i promatrao kako krv obilno kapa. Promatrali su to i članovi njegove grupe zabrinutih izraza lica jer su čak i tada svojim primitivnim mozgovima shvaćali da takvi slučajevi najčešće nisu dobro završavali. Međutim on, najpametniji u grupi, počeo je mijenjati izraze lica od ljutitog, preko zamišljenog do titrajućeg smiješka; kako su mu se javljale za njega tada prve apstraktne misli. „Ako kamen može rezati ruku, onda bi kamen mogao rezati i druge stvari koje bi htio rezati.“ Tako je nastao prvi od izuma, a od tog trenutka napredak ljudske civilizacije, dobio je obećavajuće ubrzanje upravo zbog greške, odnosno, onoga što se s njom može još učiniti.

Stotinama tisuća godina kasnije, čovjek po imenu Alexander Fleming, ostavio je svoj laboratorij u tolikom neredu da su se počele razvijati gljivice u posudama. Da je to isto napravio 80 godina kasnije na nekom institutu, dobio bi otkaz ili bi barem bio uključen u disciplinske mjere s 20% manjom plaćom, ali tada ne bi imao priliku proučavati što se u slučaju gljivica događa s bakterijama i ne bi otkrio Penicilin; svjetsko otkriće moderne medicine.

Dvadesetak godina kasnije, Pery Spencer bio je samo zaposlenik vojne industrije za proizvodnju oružja za masovno uništenje i nije ni slutio da će zbog pogreške i banalne slučajnosti postati izumitelj i obogatiti se. Šetkajući se jednog dana upravo ispred radara koji je emitirao mikrovalove, primijetio je da mu se čokolada u džepu potpuno otopila. Spencer je mogao biti ljut jer možda baš tog dana nije planirao prati odjeću, ali kasnije je itekako bio sretan kad je shvatio da isti princip mikrovalnog zračenja može korisno upotrijebiti i to patentirati u vidu mikrovalne pećnice.

Sada se vjerojatno pitate: „Što je s nama koji nismo izumitelji i nemamo kapaciteta grešku preokrenuti u otkriće? Što je sa greškama iz kojih je teško izvući bilo kakvu pozitivnu posljedicu poput recimo Černobilske greške? Kako baš i zašto baš greške, može li ikako bez njih i budući da vjerojatno ne može, što onda?“. Prije svega svi znamo da na svijet dolazimo potpuno bespomoćni, ne samo u fizičkom smislu, već i bez ikakvog znanja o tome gdje smo se to zatekli i otkud baš ovdje, ali u redu; kad već jesmo ovdje, postoje li neke upute kako živjeti? Mnogi bi rekli da ne postoje, drugi opet da ih možemo dobiti roditeljskim odgojem, starijima od sebe i onima koji su prošli više od nas. Treći bi opet rekli da sve jasno piše u religijskim knjigama, a neki opet, da je sve to nagađanje jer nitko ne zna je li išta od toga sigurno. Idu čak i dotle da samu tu izjavu  o nagađanju kategoriziraju kao nagađanje pa  u trenucima posumnjaju da ipak možda nešto sigurno postoji bez obzira što zasad ne znamo što bi to bilo ili drugim riječima, nadaju se.

Kako bilo, smjer na tom putu od rođenja do kraja je samo jedan, a to je sve više i više znanja, odnosno, učenja. Pa čak i kad bi se potrudili da manje znamo nego što smo znali, nemoguće je to izvesti. Čak i da to probamo, opet bi nešto više znali nego do tada. Znači nešto je sigurno, a to je da sve više i više učimo. Pa je li to onda i zadatak za nas; naputak, poruka nama da to i radimo što bolje i što je više moguće?

Dakle učimo, a velik dio tog učenja provedemo upravo u metodi pokušaja i pogreške. Od najranijih početaka priroda nam je ostavila tu metodu. Znači kako i kaže naslov ovog članka: „Ljudski je griješiti.“ I drugačije nije ni moguće. Moguće je samo odlučiti što ćemo s tom greškom učiniti kad je već učinjena. Psihologija u tom smislu predlaže jedan izvrstan pojam koji doduše nije fonemski privlačan, ali pod njim se krije jako primjenjiva uputa što sa greškom. Radi se o teoriji restitucije koja prije svega restituciju definira kao postupak popravljanja učinjene štete. Isto tako naglašava da nikada nije korisno graditi „zidove obrane“ oko svoje greške, negirati ju, ignorirati, umanjivati, skrivati, već priznati ju i odmah zatim premjestiti potpuni fokus na restituciju-obnavljanje ili popravljanje svega onoga što se može popraviti. Osoba koja je pogriješila sama bira na koji će način to učiniti, ulaže trud, najaktivniji je sudionik tog procesa, a time joj se vraća samopoštovanje, povezuje to s nekom višom vrijednosti ili možda i životnim opredjeljenjem. Odsustvo kritike, krivnje i ljutnje, omogućava osobi koja je pogriješila ulaganje većeg truda i usmjeravanje energije na popravljanje. Restitucija izgrađuje i jača osobu, a vjerojatnost ponavljanja greške je u tom slučaju vrlo mala.

Pojedincima se može dogoditi da nije uvijek sasvim jasno što točno treba napraviti da bi restitucija bila uspješna, ali pri takvim nedoumicama uvijek se treba rukovoditi ciljevima i onime što osoba želi postići. Jednako tako treba imati na umu i generalnu perspektivu o greškama na način da ponekad i uz sve greške, stvar može prilično dobro završiti. Ponekad su greške čak i potrebne da bi se došlo do nečeg sljedećeg što diktira smisao. Primjerice nikada neću zaboraviti savjet svog nekadašnjeg instruktora Jazz-a koji mi je rekao: „Prvo moraš naučiti pravila da bi ih kasnije mogao kršiti. Jazz se sastoji od grešaka i tonova po tvom izboru, ali je ujedno i savršena glazba i vrhunska umjetnost.“.

Stoga bi savjet za počinitelje životnih greški, a to smo svi mi bez izuzetka, bio na prvom mjestu prisjetiti se latinske poslovice iz naslova ovog članka. Odmah zatim trebali bismo se okrenuti drugom pojmu opet latinskih korijena, a sada znamo da je to restitucija. Znači, iako vječito nastojimo greške svesti na minimum, taj minimum nikada neće iznositi čistu nulu i to je sasvim normalno. Dakle nije toliko važna sama greška; puno je važnije ono što slijedi nakon nje.

ivica-300x300

Ivica Bagarić, mag. psych.