Ovih dana objavljena su dva članka koji poriču jedan drugoga. Oba su objavljena od strane renomiranih web stranica psihološke tematike koje se uobičajeno bave stručnim i suvremenim temama. Jedna stranica tvrdi da je samoća krajnji domet i uspjeh, a druga da želja za samoćom u smislu nemanja životnog partnera, znači da nikada nećemo ispuniti vlastiti potencijal niti pronaći sreću.
I što sad?
U jednom od spomenutih članaka autor teoretizira o tome kako nitko ne može biti potpuno ispunjen ako nije naučio živjeti sam sa sobom i cijeniti vlastitu osobnost kroz samoću. Dalje u tekstu slave se mahom žene koje odlaze na večere same, gledaju filmove u kinu također same i nailaze pri tom na niz nezgodnih, a ponekad i neugodnih situacija. Konobari ih čudno promatraju, dobiju često najgora mjesta u lokalu, ostali gosti su puni sažaljenja za tu, u pravilu željenu i izabranu situaciju jer to su žene koje su odabrale biti same sa sobom u vezi. Bez obzira na spomenute poteškoće te su žene savršeno sretne jer su se oslobodile, za njih nametnute ideje, kako je sve u dvoje slađe. One su autoru nepobitan dokaz da je samoća vrhunac vlastite samoaktualizacije. Nadalje, navodi kako često potpunu realizaciju ne postižemo u partnerstvu jer je u partnerstvu nužan kompromis, a uz kompromis se odričemo vlastitih želja.
Drugi članak oslanja se na izjave kako nije moguće biti uspješan bez partnerstva. Kako u samoći možemo biti sretni i zadovoljni ali da bez podrške i ljubavi drugih ne možemo dosegnuti puni potencijal. Navedeni tekst oslanja se na evolucijsko stajalište kako smo rođeni ovisni o drugima. Također, dok smo bili mali, naučili smo sve svoje potrebe (od hranjenja do potrebe za sigurnošću i privrženosti) zadovoljavati kroz interakciju s drugima. Zaključno, navodi se kako pretjerana samostalnost vodi pojedinca dalje od prilike za razmjenom misli i ideja i dalje od inspiracije što znači da se osoba u tom slučaju udaljava od svih interakcija koje potiču rast i razvoj.
Dva članka koja se pozivaju na iskustvene i znanstvene dokaze zauzimaju potpuno različite perspektive.
Razmislimo na trenutak o pojmu samoće. Što zapravo znači biti sam? Može li se definirati pojam samoće za sve nas?
O samoći često promišljamo, ponekad je se i bojimo, a zasigurno na tu temu raspredamo brojne razgovore. Često i sama, s jednom od najboljih prijateljica, razgovaram upravo na tu temu: može li žena (ili muškarac) ostvariti kvalitetan i ispunjen život u samoći?
Zapitajmo se: od kud potreba za odgovaranjem na pitanje biti sam ili ne?
Nemoguće je pronaći univerzalni odgovor na pitanje je li bolje biti sam ili u paru s nekim. Kao i mnoge druge stvari u životu i potreba za samoćom ovisi o situaciji i trenutku. Ono što sigurno znam je da zabrinjavajuće misli oko toga jesmo li sami ili ne i hoćemo li u takvoj situaciji zauvijek ostati, skreću pažnju sa bitnog; upoznavanja samoga sebe. Poznavanje samoga sebe i vlastitih potreba znači da ćete biti bolji partner – sebi ili drugima – svejedno je.
Jer…
Možda sam baš najbolja ja prisutna dok me moja srodna duša sluša, a možda sam moja srodna duša ja 🙂
„Loneliness expresses the pain of being alone and solitude expresses the glory of being alone.“
Paul Tillich
