„Kad god čujem nekoga kako kaže da je život težak, uvijek ga imam potrebu pitati – u usporedbi s čime?“ Ovo je citat stanovitog Sydneya J. Harrisa koji me je nedavno u jednom tako prosječno automatiziranom danu izazvao na neočekivano promišljanje. Stoga sam prvom prilikom tog dana zatražio timeout i sazvao konzilij svih svojih najboljih misli.
Dakle središnja sintagma i na ovom našem sastanku, bit će „težak život“, a intenzivno se nadam da ste na prošlim člancima-sastancima već dovoljno zagrijali mentalnu muskulaturu na ovu temu i da vam neće smetati još jedna varijanta pogleda na stvari.
„Težak život“ čujemo ljude kako govore, a i oni koji se ne izražavaju tako direktno, nađu suptilniji način da kažu to isto. Svima nama kojima se ovo događa, a vjerujem da izuzetaka nema, za početak predlažem jedan doduše metaforički savjet, ali s vrlo praktičnom primjenom. Zove se instalacija mentalnog softwarea mister Harris.exe. Ono što bi se trebalo dogoditi kada počnemo s jadikovkama na račun života je obavijest „antivirusni program je pronašao grešku, što želite da računalo učini?“. „Nastavi kukati-next ili cancel pokrenuti program i ponudi brojna druga rješenja?“ Sada ću za potrebe demonstracije kliknuti cancel i istražiti neke od mogućnosti, ali prije toga sam vas dužan upozoriti da je ovakve stvari, uostalom kao i sve druge u životu koje nam koriste, potrebno aktualizirati-podsjećati se iznova i iznova na njih.
Dakle gospodin Harris pita „u usporedbi s čime je život težak?“. Možete li možda zamisliti nešto drugo s čime bi ga usporedili, a da je koliko-toliko ekvivalent našem životu? Ne nešto apstraktno iz teoretskih nagađanja, nego nešto realno što poznajemo. Apsolutan odgovor je ne. Jedino što unutar ljudskog roda poznajemo jest početak života, tijek života i njegov završetak. Znači baratamo samo s jednom stvari, a ipak se usuđujemo uspoređivati ju i davati joj ocjenu. Pritom nas ne zanima radimo li besmislenu procjenu neprocjenjivog, već nas zanima samo da nam navodno bude lakše. Međutim, još nikad nisam sreo nekoga kome je nakon izjave kako je život grozan, bilo odjednom lakše što je baš on dio tog „pregroznog i jadnog“ života. Pa čak i da imamo neku referentnu vrijednost s kojom ćemo uspoređivati ovozemaljski život, treba nam sustav mjernih jedinica i mjerni instrument. Za mjerenje težine životnih muka kreativno predlažem mjernu jedinicu mukogram pa molim gospodu da me se sjete ako ikada dođe do toga.
Skloniji sam vjerovanju da postoje samo teže i lakše interpretacije života, a da život lebdi u bestežinskom stanju i da ga u tom smislu ne tlači niti jedna sila. Ali u redu, čak i da drastično griješim, što bismo mi s tim da jednog dana saznamo u kakvoj smo možda prekrasnoj poziciji zapravo ili možda u preodvratnoj poziciji postojeći kroz takav život? E sad, ako sebi osigurate dovoljno vremena i svom mozgu dovoljno glukoze, možda ćete i domisliti neke odgovore, ali više filozofske prirode; dok se niti s jednim od tih odgovora ne bi moglo ništa promijeniti unutar samog života. Stoga neću gubiti vrijeme na daljnju raspravu u tom smjeru, već ću se radije pozabaviti nečime što se vjerojatno pitate od samog početka ove diskusije, a to je…
Istina je da je teško pa možda i nemoguće usporediti život s nečim, ali moguće je usporediti živote međusobno… a to je ono što nam ne da mira.
Još jedan inspirativan citat bi na ovo rekao sljedeće: „Kad bismo htjeli biti sretni, lako bismo postigli svoj cilj, ali mi želimo biti sretniji od drugih, a to je teško jer druge uvijek vidimo sretnijima nego što doista jesu.“. Dakle strahovito puno vremena i kalorija trošimo na promatranje tuđih života, njihovu analizu, interpretaciju pa ocjenu, zatim usporedbu sa svojim, a onda slijedi revolt ili likovanje pa sve ponovno ispočetka. Pritom radimo osnovnu grešku u vidu poistovjećivanja našeg zaključka kako bi se trebala osjećati osoba s nekim tipom života sa njezinim stvarnim osjećajima. Dakle, prvo si umišljamo da znamo dobro procijeniti kako bi se neka osoba trebala osjećati, a nakon toga joj i naređujemo da se u svojoj glavi tako i osjeća jer mi mislimo da su takvi osjećaji prikladni za takvu situaciju. Da bi vam ovo bilo jasnije, ispričat ću vam dva istinita primjera upravo na ovu temu.
Dakle, prije nekih 6-7 godina, priča mi moj prijatelj – radi zaštite identiteta nazvat ću ga Marko – koji inače boluje od mišićne distrofije i izrazito je inteligentna i entuzijastična osoba, a ubrajam ju u top 10 najduhovitijih koje sam ikada upoznao. Znači priča Marko meni: „Imao sam na faksu jednog kolegu koji je vječito bio depresivan, a za to nije imao važnog razloga. Naprotiv, sve mu je u životu bilo uredno, zdravlje, obitelj, novac, faks, društvo itd. itd. Svejedno „crnjačio“ je više nego bilo tko koga poznajem. Društvo ga je ubrzo odbacilo, a ja sam mu još neko vrijeme nastojao pomoći pa sam tako jednom prilikom prošetao gradom s njim i naveo ga na razgovor o njegovoj depresiji. Idemo tako gradom, ja u kolicima na električni pogon, a on pored mene pješice na svoj vlastiti pogon. U jednom trenutku kažem ja njemu, pa daj čovječe šta ti je više, ne razumijem te, zašto toliko crnjačiš, a on meni na to: „Eeeeee, lako je tebi moj Marko.“.
Ovdje priča mog prijatelja Marka završava, a vi si uzmite 10-ak sekundi odmora ako vam treba i udahnite par puta pa slijedi drugi također istinit primjer…
Jedan moj drugi prijatelj, za kojeg mi je čast da ga poznajem, nosi se s jako potresnim životnim situacijama do te mjere da u meni izaziva divljenje. Rado bih vam opisao koje su to potresne situacije, ali zbog obzira prema njegovoj privatnosti, ne mogu. Reći ću vam samo da karcinom s metastazama kojeg je zaliječio, njemu nije bio problem broj 1, a da ja ili vi imamo bilo koji od desetak drugih njegovih problema, bili bi prvaci Sunčevog sustava u jadikovanju. Dakle pitam ga prije nekoliko godina na telefon u kulminaciji njegovih situacija, što radi, a on mi odgovara uživam. Na koji način pitam ga ja, a on veli: „Čovječe pa zar ti ne primjećuješ da je vani šesti mjesec i da mirišu lipe? Nema mi ljepšeg mirisa od mirisa lipa.“. Naravno da sam ostao šokiran, prije svega jer sam čak ja počeo umjesto njega kukati kad sam procijenio da on ne kuka dovoljno za svoju situaciju, a on meni o mirisu lipa za koji iskreno nisam do tada ni znao kakav je, a imao sam 21 godinu.
Otkada sam doživio ove dvije priče koje sam podijelio s vama, nastojim izbjegavati umišljanja da znam kako je drugima i da se uspoređujem s njima na tako važnim stvarima, a tako neprocjenjivim i da na temelju toga nešto planiram za sebe. Osim toga ovi primjeri govore još nešto važno, a jedan grčki filozof je to sažeo u izjavu: „Nisu problemi zapravo problemi, nego ono što mislimo o tim problemima.“. Jednako tako konkretna stvar koju sam naučio je da „mirno more ne može stvoriti dobrog moreplovca“ i da ponekad „treba podnijeti kišu, da bismo ugledali dugu“, a do tako velikih stvari nije moguće doći brzo i lako. Jedini savjet koji za to imam je jednostavno sve to proći, proputovati i stići do njih, ali čitavo vrijeme s idejom, bilo kojom vama važnom, ali nikad bez ideje i tad život postaje „lakši“, ali na ovom sastanku smo naučili da u tim terminima ne treba promatrati stvari.
Za domaću zadaću do sljedećeg sastanka, probajte naučiti (bez šalabahtera) da je „ideja bez djelovanja sanjarenje, a djelovanje bez ideje noćna mora“ i da je najkraća udaljenost između ljudi osmijeh koji pomaže djelovati, a i sam je djelovanje.
Ivica Bagarić mag. psych.
