Odnos trenera i mladog sportaša
19. kolovoza 2014.
Povratak u školu…
30. kolovoza 2014.
Show all

Uobičajeno se u praksi susrećem sa problemom manjka samopouzdanja kod sportaša. Postoji niz problema povezanih međusobno koji mogu dovesti do pada u samopouzdanju što rezultira smanjenom sportskom izvedbom, sportaš jednostavno ne daje sve što može u svojoj igri. No, neću vam pisati o tom dobro znanom problemu. Željela bih ovaj članak posvetiti svim onim sportašima i sportašicama kod kojih postoji višak samopouzdanja ili kako bi kolokvijalno rekli, onima koji su bahati. Bahatost je riječ koju često čujem da se upotrebljava u negativnom kontekstu, promjerice kada se priča o velikanima nogometa kao što je Christiano Ronaldo i njemu sličnima.

Htjela bih se unaprijed ograditi i reći kako ne dijelim mišljenje većine o pojedinim sportašima i klonim se karakteriziranja istih zbog jednostavnog razloga, ne poznam ih osobno, a davno sam naučila da mediji opisuju osobe na način kako im najviše odgovara. „Crtaju“ portrete koji najčešće nemaju nikakve veze sa pravim osobama.

Bez obzira na razlike u medijskoj reprezentaciji i stvarnosti, „bahatih“ sportaša ima. Od najvećih često niti ne očekujemo da se ponašaju pristojno i uljuđeno kako smo možda navikli od svih ostalih. Uzmimo za primjer veliku vijest o tome kako je Novak Đoković ponudio dječaku koji skuplja loptice na French Open-u ove godine mjesto na klupi pored sebe u situaciji dok je lijevala kiša kao iz kabla. I sama sam se razniježila kad mu je ponudio da drži njegov reket dok je sam preuzeo kišobran. Kako li je samo lijepo vidjeti jednog „nedodirljivog“ Novaka u ulozi ljudskog bića!

Nakon prvotne razniježenosti, otrijeznila sam se i pomislila – zašto je to toliko čudno!? Zašto je glavna vijest to da je netko nekome ponudio mjesto za sjedenje… Možda smo jednostavno svi navikli da velikani sporta ne obraćaju pažnju na uobičajene stvari, ne troše svoju energiju na svakodnevicu ili su jednostavno previše umišljeni?

Kako pomoći sportašima, posebice mladim sportašima, da uspješno prepoznaju granicu kada njihovo samopouzdanje prerasta u aroganciju i bahatost? Samopouzdanje je normalna „nuspojava“ onoga koji pobjeđuje. Sport za glavni cilj ima natjecanje i određivanje tko je bolji, a tko lošiji u danom trenutku. Ako mladi sportaš doživljava samo pobjede i rano ostvari veliki uspjeh u svom sportu i/ili potpiše profesionalni ugovor koji ga može obezbijediti za života, tko je taj koji će mu objasniti da je dobro putem sačuvati i svoju ljudskost? Odgovor je logičan, oni koji su sportašu najbliži u odrastanju trebaju o ovoj temi puno ranije razmišljati od trenutka kad se uspjeh dogodi, a najčešće su to treneri i roditelji.

Sportašima bi bilo dobro usaditi osjećaj poniznosti prema sportu i suparniku, s tim da suparnik može biti drugi tim, osoba ali i sam sportaš. Kao što sam već rekla, u sportu se natječemo; ili s drugima ili sa samim sobom. Ako narcisoidnost shvatimo kao normalnu posljedicu „kroničnog pobjeđivanja“, a ne kao patologiju, možemo pomoći sportašima da ostanu prizemljeni. Tako mogu od malena učiti pobjeđivati, unaprijeđivati se, pa čak i dominirati bez razvijanja uvjerenja da su iznad zakona, pravila i/ili ostalih ljudi.

Sportaše treba naučiti poštivanju svih dijelova igre, pobjeda i poraza, poštivanju suparnika ali i samoga sebe. Samopouzdanje će jačati i u situacijama poraza ako je sportaš ispravno podučen da je poraz sastavni dio sportskog života. Porazi, pobjede, sve nam to pruža priliku da naučimo mnoge životne lekcije i sve je to ljepota sporta. S takvim pristupom svi možemo biti Novak, a svakako se možemo odmah prestati čuditi što je pokazao da je čovjek…..koliko god da mi je „sladak“ taj video 😀

„Talent is God given. Be humble. Fame is man-given. Be grateful. Conceit is self-given. Be careful.“ John Wooden

Ana Kotzmuth prof. psih.