Četvrtog kolovoza, 2006. Godine, u 6 sati ujutro, probudio sam se u hotelskoj sobi na 1600 m nadmorske visine na skijalištu Les deux Alpes, u blizini grada Grenoble u Francuskoj. Bio je to četvrti od šest dana ljetnog ski-kampa. Budući da ne vidim, ne mogu vam opisati kakav se pogled pružao s prozora te sobe, ali vjerujem da možete i bez tog detalja…
Dakle, već pri ustajanju iz kreveta, izrazita bol sa obje strane kukova zbog nezgodnih padova prethodnih dana, upozorila me je da izbjegavam bilo kakve kontakte s tim dijelom tijela, a bol u desnom ručnom zglobu, nije slala impulse samo ukoliko je zglob bio potpuno nepomičan, a dan kakav je slijedio imao je puni potencijal da razočara moja bolna mjesta. Ignorirajući te činjenice, spremio sam se i u 6:30 bio ispred hotela na jutarnjem grupnom zagrijavanju . Nakon toga sam se prisilio pojesti doručak iako mi nije bilo do hrane, ali pomisao da bez njene pomoći neću imati snage za ono što me čeka, trenutno je uključila autopilot u mom senzomotoričkom području mozga. Nekoliko minuta kasnije, svi skupa sa svojim trenerima smo se pješice pod punom skijaškom opremom uputili do žičare tipa gondole koja nas je odvela ravno na vrh glečera na 3568 m nadmorske visine. Po izlasku iz gondole, dočekao nas je snažan vjetar s rijetkim pahuljama snijega, a termometar na stanici zaustavio se na minus 6 stupnjeva. Ovdje moram napomenuti kako sam uz već oslabljen sluh kacigom koja mi je prekrivala potpuno uši, „obožavao“ vjetar koji je fijukao i odnosio glas trenera koji je skijao nekoliko metara iza mene i dovikivao mi upute o konfiguraciji staze, tehnici, a pogotovo znakove zaustavljanja u opasnim situacijama. Stvar je pogoršavao i sam led po kojem smo skijali jer su rubnici skija proizvodili izrazito glasan zvuk koji je glas trenera u trenucima činio potpuno nečujnim. Povremeno bi se događalo i to da nam se ritam poremeti tj. Da trener na kraju svog zavoja izgubi na brzini, a ja postignem maksimalnu brzinu na sredini svog zavoja što bi nas odvajalo i do 30 metara, a u tim trenucima i uz već opisane uvjete, ne vjerujem da bi ni najjači urlici mogli doprijeti do mene. U takvim situacijama, adrenalin je naravno bio na vrhuncu, a nagle kontrakcije mišića da bih se što prije zaustavio budući da nisam imao pojma nalazi li se na mojoj putanji neki nevini skijaš ili samo rub ledenjaka preko kojeg je tko zna što, iscrpljivale su me velikom brzinom. Tehničke greške koje su se pojavljivale sve češće, završavale bi padovima i bolnim kontaktima mojih već ionako bolnih kukova o čisti led što bi dodatno narušavalo koncentraciju. Međutim, moji kukovi nisu jedini tada nastradali od leda, već su s vremenom iz zavoja u zavoj i rubnici skija bili otupjeli i istrošili se od neprestanog trenja što je uvelike otežavalo tehniku i dovodilo do još većeg proklizavanja i do još glasnijih zvukova grebanja rubnika od led i mog slabijeg sluha. Tako su se u jednom trenutku svi navedeni otežavajući faktori udružili u „dobitnu“ kombinaciju pa sam pri solidnoj brzini, na mjestu gdje se staza sužava, nekako „prečuo“ trenerov povik da započnem zavoj u drugu stranu, a potom još jači povik da stanem i prešavši rub ledenjaka našao sam se u zraku i predivnom letu koji je trajao nekoliko sekundi, a onda uz tresak skija završio kotrljajući se niz gromade leda, stijene i rijetke hrpe snijega. Kad sam se konačno „umirio“ na jednoj stijeni, počeo sam se smijati svojoj nevjerojatnoj sreći da mi se baš ništa nije dogodilo. S trenerom sam prokomentirao pad i zaključio da u usporedbi s drugim padovima, ovaj nije ni po čemu poseban. Iako vjerojatno vizualno spektakularan, po razini rizika nije bio niti blijeda sjena pada u prisustvu jednog drugog trenera na nekom austrijskom skijalištu.
Tom prilikom sam od siline udarca koljenima od rub staze u obliku nagomilanog smrznutog snijega, u zraku doslovno salto napravio i u luku, s glavom na dolje pao u provaliju dubine otprilike 50 metara, ali moja sreća koja me nigdje ne pušta samog, taj put me zaustavila na 20 metara u obliku grana i grmlja u kombinaciji s mekanim snijegom. Moram priznati da mi je u puno gorem sjećanju ostao uspon iz te provalije natrag na stazu. Iako zaobilaznim putem, penjao sam se uz strminu nagiba poput zida gdje me je djelomično savladala panika što ako mi se oklizne ili ako unatrag na leđa padnem i ovaj put provjerim kako je na dnu. Sad razumijete zašto pad s glečera nije ostavio dojam na mene, ali teški uvjeti tog dana itekako jesu. Kasnije smo trener i ja primijetili da su neki dijelovi staze zatvoreni jer su se pojavili procjepi u ledu dubine 4 m i širine 10-ak m, koje su bageri pokušavali zatrpati komadima leda i snijegom pa ponovno otvoriti za skijaše. Odmah zatim smo primijetili da mi već skijamo po takvim procjepima samo su širine 10 cm i zasad se još u njih nije moglo propasti. Naravno da su te spoznaje učinile skijanje tog dana još zabavnijim.
Vrijeme do podne se promijenilo do neprepoznatljivog. Temperatura je drastično porasla i led i snijeg su se počeli otapati. Potoci vode tekli su niz ledenjak pa smo mjestimično skijali kroz vodu, a od umora i vrtoglavice zbog nedostatka kisika na tolikoj nadmorskoj visini, greške su postale logične. Skijanje više nije bilo moguće i svi smo se počeli spuštati prema hotelu i nadati se da će sljedeća noć opet dovoljno smrznuti ledenjak za novo skijaško jutro. Budući da je temperatura kod hotela tog dana dosegla 25 stupnjeva, trener me je obavijestio kako pored hotela rolaju cure u badićima, a mi im se primičemo u skafanderima sa skijama na ramenu, noseći u rukama pancerice, štapove, kacige, naočale, rukavice, ruksake, sve skupa zavezano u nešto nalik apstraktnoj umjetničkoj kreaciji. Emocionalno potrošen za taj dan, odgurnuo sam tu predodžbu iz svijesti i zajedno s drugima otišli smo na grupno istezanje. Uslijedio je ručak, odmor pa kardio vježbe, vježbe za fleksibilnost, ravnotežu, zatim večera i onda jedva dočekano dugo dugo spavanje.
Nakon što sam ovdje podijelio s vama jedno od svojih iskustava kako bismo na primjeru analizirali što se krije iza svega toga, također sam dužan izraziti svoje najveće poštovanje prema svakom od vas koji u treningu mobilizira sve fizičke i mentalne snage kako bi ignorirali granice u trenucima kad se pojave i bez straha zakoračili preko njih u prostor rezerviran samo za jednu kategoriju sportaša, a to su najbolji. Najbolji su upravo zbog toga jer izazivaju granice da nastoje sustići njih, umjesto da oni sustižu granice. Možda se čini teoretski nemoguće, ali sjetite se primjera sa brzinom zvuka. Ako probijete zvučni zid, zvuk kasni iza vas i on vas lovi umjesto da najavljuje vaš dolazak. Kod takvih najboljih, rang-ljestvice, razne tablice i statistike ne govore puno. Više govore o tome koliko koji sportaš zarađuje u toj sezoni, a manje je li dao sve od sebe. Rezultat vam može doći i ako su vam okolnosti išle na ruku, a vašem protivniku nisu, tj. Ovaj put zbilja nije imao sreće, a sljedeći put kada možda date sve od sebe, okolnosti možda ipak poklone rezultat drugome. Stoga rezultat ne može i ne smije biti na prvom mjestu po važnosti. Iako po rezultatu često mjerimo, on ne smije biti mjerilo.
Dakle, što je to što je mjerilo? Što je to što vam dopušta da uvijek i uvijek riskirate pa čak i kad drastično pogriješite opravdava vas samo zato što ste imali želju napredovati? Odgovor je sportski stav. Najvažnija stvar s kojom ne samo da se ruše rekordi, već je sadržana u samom smislu rušenja rekorda. To je stav koji kaže: „želim naučiti, svladati, uvježbati, pobijediti na prvom mjestu sebe, a onda i skijašku stazu, glečer, svaku i najveću strminu, stijene,sve uvjete, led, ozljede, strah bilo koje vrste, sve protivnike i na kraju još jednom opet sebe“. Taj sportski stav prelazi okvire sporta i vidljiv je u svemu što ta osoba radi u svome životu o čemu god da je riječ. Čak i kad je u pitanju najteža životna situacija koju čovjek može zamisliti, kada ne postoji niti teoretski izlaz iz fizički ograničene situacije, čak i tad, sportski stav bi se nasmijao i rekao: „pa šta onda, ‘ko ga šiša“ i time bi pobijedio. Možete mu dati kraticu KGŠ stav i trebao bi biti sastavni dio općeg velikog sportskog stava u svemu. Za svoje osobne potrebe, tko preferira, može koristiti vulgarniju varijantu ovog istog izraza, ali ne potičem takvo izražavanje, već samo nabrajam opcije. Tek radi ilustracije kako sportski stav ne mora biti vezan uz sport citirat ću jednog zapovjednika američke mornarice u I. Svjetskom ratu: „Svoju najbolju opremu razdijelio sam svojim najboljim ljudima i poslao ih u najkorisniji mogući zadatak. Više od toga nisam mogao napraviti. Ako se nekad i dogodi da brod potone, nije u mojoj moći da ga izvučem na površinu.“. Drugim riječima, napravit ću sve što je do mene, ostatak prepuštam sudbini i ne brinem za ishod jer: „’ko ga šiša!“.
Ivica Bagarić mag. psych.
Mentalni Trening tim
