O ljubavi kao da je već sve rečeno. Zbog nje su se pisale knjige, stvarala glazba, zbog nje se gradilo, zbog nje se ratovalo, zbog nje se umiralo,… zbog nje se nije spavalo, zbog nje se nije jelo, zbog nje kao da je i samo zrak dovoljan, čak ponekad i suvišan za sretan život.
Postoje tisuće poslovica, lijepih misli i djela koje opisuju ljubav, a opet, kad se ljubav dogodi nama kao da bi to što su svi oni prije nas opisali i napravili, mogli ponoviti sami i reći još puno toga.
Ljubav je prekrasan osjećaj koji želimo da traje zauvijek. Nešto tako lijepo, da svaki pokušaj definiranja ljubavi nije potpun.
Bez obzira na dubinu i ljepotu, ponekad ljubav ne vidimo ili ne osjetimo na vrijeme. Dogodi li se i vama da vam tako savršen osjećaj ponekad promakne?
Vjerujem da je odgovor većine uglavnom NE (s velikim slovima i čuđenjem u glasu). Uz (suvišno) objašnjenje da tako nešto snažno, važno i posebno čovjeku NE promakne.
Razmislimo još jednom…
Kada kažemo ili napišemo LJUBAV svakome od nas ova riječ označava nešto drugo. Na koju ste ljubav vi pomislili?
Većina pomisli na romantičnu ljubav koju prate i rečenice poput: „To je nešto što se dogodi samo jednom u životu, onako za stvarno… Samo je jedna osoba na cijelom svijetu stvorena za mene i to je upravo ONA/ON…Još se nitko prije nas nije volio ovako snažno…a niti će itko poslije nas.“
Ovu ljubav kao da sjedimo i čekamo, maštamo o njoj još od kad smo djeca. Interesantno, kažu da što je više tražimo, to nam više izmiče i kad je prestanemo tražiti da će nas iznenaditi tamo gdje je najmanje očekujemo. Izgleda kao da baš nije u našoj moći.
Je li to jedina ljubav? Negdje nam je netko putem kategorizirao ljubav i odredio pravila, pa objesio etikete na ručke ladica u glavi.
Što je s drugim ladicama i natpisima/ljubavima poput:
- „roditeljska ljubav“,
- „prijateljska ljubav“,
- „ljubav za glazbom“,
- „ljubav prema kućnom ljubimcu“,
- „ljubav za kuhanjem“,
- „ljubav za radom“,
- „bratska/sestrinska ljubav“,
- „božja ljubav“,
- „ljubav za čitanjem knjiga“,
- „ljubav za uživanjem u prirodi“,
- „ljubav za sportom“,
- „ljubav za hranom“…
Sjetite se kako izgleda jedan vaš uobičajeni dan, sjetite se što sve volite, pa učinite nešto za sebe i objesite još koji natpis na novu ladicu. Kad jednom nađete prigodan natpis i ispišete ga pa objesite na ručku ladice, otvarajte tu ladicu često….
Pa dobro ako je i to sve ljubav, zašto onda za nju „nemamo vremena“? Zašto dok „meljemo“ na telefon ili provjeravamo važne mailove ne vidimo kako je naš ljubimac uzbuđen što smo došli kući i igra nam se oko nogu? Zašto ne pridodamo dovoljno pažnje „juhi od pijeska i kamenčića u kantici“ koju je s toliko ljubavi skuhalo naše dijete? Ili sendviču koji nam je sa smješkom napravila draga osoba? U isto to vrijeme izabiremo imati vremena za razne nevažne poslove, za brigu koja ne vodi nikamo, za vraćanje iznova na ono što u ovome trenutku ne znamo ili ne možemo riješiti. Zašto trošimo vrijeme na razmišljanje o tome kako je nepravedno što je netko drugi „sretan“, a nama tako malo ili puno nedostaje do tog osjećaja,…
Ne zvuči li besmisleno?
Ljubav je ljubav i bez obzira kome je usmjerena i koju ladicu pripada, savršen je osjećaj koji nas ispunjava na poseban način i daje snagu, motiv, energiju za svaki dan, za život. Ona je svuda oko nas, samo trebamo gledati i čuti. A ako je nekad i ne vidimo, što nas sprječava da baš mi ono što u tom trenutku činimo „začinimo“ s prstohvatom ljubavi?
„Najgore“ što nam se može dogoditi je da počnemo primjećivati male stvari koje nam uljepšavaju svaki dan i da putem počnemo više davati u svemu što radimo. Možda osim sebe, usrećimo još nekog.
I ne zaboravite: „Ne napredujemo duhovno s mnogo razmišljanja, nego s mnogo ljubavi.“
Martina Čerenšek NLP coach, mr. pharm.
