Kratki pregled vježbi disanja
30. srpnja 2014.
U potrazi za ljubavlju
8. kolovoza 2014.
Show all

Jednog dana, prije više od 2300 godina, pronađe Aleksandar Makedonski Diogena kako se sunča. Budući da ga je htio upoznati, uljudno ga pozdravi i obrati mu se riječima: „Poželi što god ti drago i ispunit ću ti.“, ali Diogen na to samo odgovori: „Makni mi se sa Sunca, praviš mi sjenu.“. Nekom drugom prilikom Diogen ugleda čovjeka kako pije vodu iz ruku. Odmah zatim baci svoju drvenu čašicu koju je nosio sa sobom i povika: „Kako sam bio rasipan!“.

Činjenica da se ovakve anegdote prepričavaju više od 2 tisuće godina, najprije nam govori da bi se većina onda i većina danas, složile barem u jednome. Ondašnja većina rekla bi da je Diogen potpuni čudak i da je vjerojatno pomjerio razumom, a današnja većina bi rekla: „Vjerojatno imate pravo, ali najprije ćemo ga poslati na psihološku obradu kliničkim testovima za ispitivanje psihopatologije.“. S druge strane našao bi se vjerojatno nemal broj i onih koji bi Aleksandra proglasili poremećenim s tom razlikom da on i nije tako bezopasan za okolinu poput Diogena te da bi ga trebalo smjestiti na zatvoren odjel i pojačati sigurnosne mjere. Negdje bi ga možda čak i osudili i na smrt kada bi doznali da je inspiriran pričom o Ahileju i tome kako je svog mrtvog protivnika Hektora zavezao za konja i vukao oko grada, također i on zavezao svog protivnika za konja i vukao oko grada s tim da je otišao korak dalje i ostavio svog protivnika živog kako bi mogao sudjelovati u događaju.

Sad kada vjerojatno manje zavidite ovoj dvojici što na materijalnom, što na duhovnom planu, osim pitanja normalnosti, logičnim se nameće pitanje sreće. Tko je od njih dvojice sretniji i je li uopće i jedan sretan? Rade li to da bi došli do sreće ili su je već bili postigli? Jedan je imao čitavu Makedoniju, Grčku, Perziju, čak i dio Indije, htio je ići još dalje i dalje, ali su ga vojnici napustili i morao se vratiti, a drugi je živio na ulici u bačvi. Dakle s jedne strane imamo krajnju ambicioznost dok s druge krajnju poniznost. Sad nam se već čini da su očekivanja u direktnoj vezi sa srećom i to u obrnuto-proporcionalnoj; što više tragamo za njom, sve je dalja, a što više ostajemo na mjestu, okružuje nas sa svih strana. Međutim, je li sve do očekivanja? Koliko od sebe možemo očekivati određena očekivanja? Kako pogoditi pravu mjeru da baš očekujemo onoliko koliko možemo i postići? Pita li se nešto i genetiku, životna iskustva, evoluciju ili je samo stvar klika u glavi koji riješi sva nezadovoljstva o kojem svi pišu na ovaj ili onaj način, a koji još nitko nije postigao u fizičkom svijetu, a kad postigne, njegov će mozak čuvati u formalinu idućih milijun godina i proučavati kako je došao do toga i ni tada neće znati jer će to vjerojatno biti anomalija u ljudskoj prirodi. Zašto anomalija? Možda zato što čovjek nije niti predviđen da bude samo sretan i ništa drugo od svih osjećaja.

Dakle dolazimo do ključnog pitanja svih pitanja, otkud svo to nezadovoljstvo i čemu patnja? Bilo da je riječ o tome da želimo nešto što se uporno ne ispunjava, ili da ne želimo upravo ono što nam se događa. Vjerujem da nikome od vas ne nedostaje jadikovanja i žalopojki koje čujete sa strane i naposlijetku od samih sebe. Što zbog svakodnevnih tričarija koje ni nanotehnologija ne bi mogla izmjeriti pa sve do golemih trauma koje potresaju ne samo psihosvijet jednog pojedinca, već i čitave kulture i generacije. Sve dotle dok nije nastao izraz da ni sama sreća više nema sreće.

U potrazi za boljim razumijevanjem i tumačenjem, razmišljanja nas sada odvode u daleku daleku prošlost, sve do samog nastanka života i načina na koji je nastao te što to znači za svu njegovu budućnost. Znači prije nešto više od 4 milijarde godina kažu znanstvenici, naš je planet bio tek užarena kugla bez i nagovještaja života na njemu. Neprestana isparavanja su u atmosferi stvarala neprestane kiše koje su hladile planet i stvarale uvjete za život koji će uslijediti. Kišu su naravno pratile grmljavine i munje koje su bjesnjele kroz smjesu atmosferskih plinova. Sve dok se recimo jednog „četvrtka oko ponoći“ u jednoj tako obilnoj kiši nije potrefila idealna količina i kombinacija dušika sa još nekim atmosferskim plinovima, a tada je na tom mjestu munja rasparala nebo i zapalila dušik i stvorila kemijski spoj nalik aminokiselini za koju znamo da je preteča života kakav poznajemo. Tek tada su mogli nastati jednostanični organizmi, paprati, vodozemci, dinosauri, humanoidi itd. Međutim, svi su oni imali nekoliko zajedničkih osobina počevši od toga da su materijalni, proteini po kemijskom sastavu te da posjeduju dualizam dobrih i loših osobina gledano s moralne perspektive, ali gledano iz evolucijske to su bile samo adaptacijske sposobnosti organizama za preživljavanje te da svi oni nastoje preživjeti u kaotičnom i nepredvidljivom svijetu. Jedna je jedinka za potrebe evolucije tako mogla priskočiti drugoj jedinki u pomoć, a isto tako ju je mogla rastrgati i nahraniti se njome. Uz takvu narav vrste, postojala je i još uvijek postoji i narav prirode koja uz sunčana nedjeljna popodneva nudi i drugu stranu u vidu ledenog doba, asteroida, uragana i poplava.

Sad nam se već čini da bez nepravde, negativnosti, nezadovoljstava i nesreća, svijet jednostavno ne funkcionira, tj. Da je u početnu jednadžbu netko ili nešto uvrstio zlo ili se samo uvrstilo po zakonu održivosti Svemira… Dakle, postojalo je i prije nego što je čovjek postojao, nije ga znači čovjek izumio i patentirao jer kako se čini svi polažu pravo na njega. Ovdje negdje velika većina uvodi pojam transcedenta, boga ili više njih te tumačenje da ovdje nismo zato da uživamo već da nešto naučimo ili da kroz povremene patnje iz dualizma odbacimo negativnu i zadržimo samo pozitivnu komponentu. Od tuda i slika Boga kao svojevrsnog kipara koju sam nekad davno vidio u nekom filmu. Scenarist je dakle život tumačio na način da je Bog svojevrsni kipar, a čovjek tek neobrađeni kamen iz kojeg Bog udarcima čekića dio po dio kleše suvišne dijelove sve dok kamen ne poprimi ljudsko obličje. Dakle svaki udarac čekića boli, ali i kip čovjeka postaje ljepši. Naravno Bog u tom slučaju ne zadaje udarce svojevoljno već tek dopušta da se oni događaju budući da postoji i druga strana, tj. Zlo koje ne treba nagovarati na aktivnost. Tu negdje pripada i poslovica da Bog u najteže bitke šalje svoje najbolje vojnike pa je stoga nekima teže nego nekima drugima. Poznati psihijatar 20-og stoljeća, Viktor Frankl, osnivač logoterapije, tvrdi da ne postoji jedan opći smisao svih života, već da svaki pojedinac ima zadaću pronaći svoj vlastiti smisao. Drugim riječima, ne trebamo mi postavljati pitanje životu, koji je smisao, već život pita nas, koji je smisao, a naša je zadaća odgovoriti kroz vrijeme koje nam je na raspolaganju. Također Frankl tvrdi da bez obzira što ne znamo višu svrhu, ona zasigurno postoji. Uspoređuje to s nižom vrstom na način da ni majmuni nisu svjesni zašto ih se iz dana u dan bode iglama da im se izvadi serum i napravi lijek kojim će se spasiti tisuće ljudskih života. To je za njih kaže Frankl čista besmislena patnja jer ne mogu dokučiti smisao, ali zato smo ga mi svjesni. Isto tako tvrdi da postoji vrsta iznad naše koja zna zašto se sve loše stvari događaju te da moraju imati neki smisao.

Također sam prije koji dan u jednom prilogu naišao na ilustraciju smisla života i pravog savršenstva. Naime, čovjek je svjesno htio zadobiti neki fizički nedostatak kako bi postigao veći duhovni nivo i time se približio savršenstvu. Tvrdio je da tek kada imaš neki nedostatak, tad si savršen. Objasnio je to na način da je život tu da nas odgoji i nauči, a da to ne može ako se neokrznuti provućemo kroz svo vrijeme uživajući u svim blagodatima bez istinske spoznaje o patnji. Drugim riječima, ožiljke nastale od trauma, ne treba negirati, odbacivati ili pokušati zaboraviti. Jednako su tako dio nas kao i sve drugo što nam se dogodilo. Naravno da je za svoje dobro i dobro okoline, bolje pokušati „stati na čvrst kamen pri prelasku nekog potoka, ali i ako se dogodi da padnete, do druge strane se može doći i plivajući“. Na kraju krajeva većina produktivnog što čovjek napravi u životu, proizlazi iz muke, patnje, velikog truda, rada i odricanja. Stoga je najmudriji savjet, pokušati iz svake negativnosti stvoriti kreativnost, a ne destruktivnost koja vodi novoj negativnosti. Tako je i jedan od kreativnih umova pod imenom Henry Ford izjavio: „Kada osjetim da više ne mogu upravljati događajima, puštam događaje da upravljaju sami sobom.“, a Penny, osnivač američke robne kuće „Penny“, izjavio je: „Ne bih se zabrinjavao ni onda kada bih izgubio sve što imam jer ne shvaćam što bih stalnim brigama mogao dobiti.“.

Za sam kraj razmislimo o još jednoj anegdoti s Diogenom i svjetiljkom. Budući da je usred bijela dana hodao po gradu s upaljenom svjetiljkom, ljudi su ga zapitkivali što to radi, a on bi im svaki put odgovorio: „Tražim čovjeka.“.

Ivica Bagarić, mag.psych.
Savjetovanje osoba i sportaša s invaliditetom

ivica