Kažu da svatko od nas stvara svoju stvarnost…
Kako to da se onda, češće nego rjeđe, osjećamo kao list na vodi u potpunosti ovisan o struji koja ga nosi?
U redu, za početak moramo se pomiriti s činjenicom da nije sve što nam se događa unutar naše kontrole, ali kao da zaboravljamo da ipak imamo nad nečim kontrolu: nad našim stavom, pogledom na sve ono što nam život donese…
Jedna kratka priča kaže kako je neki čovjek najveći dio svog života proveo na otoku koji su drugi smatrali najljepšim otokom na svijetu. Kada se vratio u veliki grad da u njemu provede svoju mirovinu, svoju starost netko mu je rekao: „Sigurno je bilo divno tolike godine živjeti na otoku koji ljudi smatraju jednim od svjetskih čuda.“ Starac se zamislio, a nakon toga naglas rekao: „Da vam iskreno kažem, da sam znao da je tako glasovit i ja bih ga razgledao.“
Kako to da nam je najčešće žao što nismo „kad je bilo vrijeme uživali i više cijenili“ ono što smo imali ili što smo doživjeli? Zašto nam se uvijek čini da je drugima bolje, ljepše, da im je lakše ili jednostavnije?
Jeste li primijetili koliko puta se nađemo u situaciji da s nekoliko prijatelja doživimo isti događaj, a kako ga kasnije svi prepričavaju na drugačiji način, ističu različite pojedinosti, primjećuju druge detalje. Ponekad se čak pitamo jesmo li bili na istome mjestu… toliko o tome što znače perspektive i koliko se zaista razlikujemo. Toliko o tome koliko zapravo „stvarnosti“ postoji i čija je „vrijednjija i istinitija“.
Vjerujem da sreća i ispunjenje dolazi iznutra bez obzira na kontekst, ali treba priznati da postoje trenuci kad nam je potreban upravo taj kontekst koji nas kao putokaz usmjeri prema odluci da više cijenimo ono što imamo i počnemo uživati upravo SADA.
I što sada s tom spoznajom? Pa nadam se da će vas baš to potaknuti da sljedeći puta kada se pojavi „problem“ na vidiku, stanete, promislite i donesete svjesnu odluku o tome kako ćete ga doživjeti i koju ćete stvarnost odabrati. Vrijedi pokušati!
Martina Čerenšek, mag.pharm.
