„Postoje 2 odgoja: Jedan uči ljude kako će stvarati za život, a drugi ih uči kako će živjeti.“
I tako od djece, da niti ne primjetimo postajemo ozbiljni, odrasli ljudi…toliko odrasli da zaboravimo biti djeca. Zapravo, toliko odrasli da je sramota priznati da imamo dijete u sebi. A ono je tu…čeka da nam pokaže ono najljepše, vedriji pogled na sve oko nas, na život.
Ako razmislite…i ako si dozvolite da se sjetite… djeca znaju što je dobro, a što loše, znaju kako se voli, što je prijateljstvo, znaju kako se uživa, znaju kako se osjećamo kad smo bezbrižni, znaju kako se istražuje svijet oko sebe…samo bez kompliciranih i teških riječi, bez ozbiljnog izraza lica, bez predrasuda i zabrinutosti…
Zar nije to sve ono čemu težimo kad stanemo i razmislimo?
Sve to imamo „negdje unutra“ ali je nekad netko, jako pametan, to proglasio „infantilnim“, pa umjesto toga radimo puno (neznam točno kome) prihvatljivije radnje: trčimo za tuđim ciljevima, ispunjavamo društvene norme, iako se minimalno poklapaju s našim unutarnjim osjećajem, zadovoljavamo „nevažne“ osobe u našem životu, kao da je upravo to naša svrha…..Putem zaboravljamo ili ignoriramo sebe i vrlo uspješno postajemo prosječni, a u isto vrijeme i nezadovoljni.
Ignoriramo ono što nas veseli, ono zbog čega rastemo, zaboravljamo istraživati i otkrivati, ignoriramo to kako se zaista osjećamo i što stvarno želimo… sve pod parolom, „stvaram za život“.
Život prolazi brzo…ako još uvijek ne vjerujete sjetite se koju upravo obljetnicu mature imate ili samo pogledajte svoje dijete koje već kreće u školu,…
Nedajte nikome da vas uvjeri da je ok biti samo ok….ne dozvolite da počnete „živjeti“ tek „kada ste odradili sve što ste trebali“. Kako vam se čini ideja da uživate putem…i bez prestanka…
Što vam je potrebno da počnete?
Martina Čerenšek, mag.pharm.
