On je bio muškarac u ranim tridesetima, čvrstog tijela, čvrstih stavova i čvrsto je donio odluku doprinijeti promjeni svijeta na bolje. Izvanrednih psihofizičkih sposobnosti, isticao se među svojim kolegama policajcima. Uživajući u onome što radi, smatrao se nadprosječno efikasnim i samoaktualiziranim pojedincem. Ispunjavajući svoje vlastite zamišljene protokole za blisku budućnost, primijetio je kako na samom vrhu neprestano bilježi samo uspjehe pod stupcem „karijera“ i to mu nije smetalo. Obiteljski život odlučio je za sada staviti po strani, a ionako nije želio gubiti vrijeme na dugotrajnu selekciju partnerice među morem poželjnih.
Ostavimo sad našeg policajca nekoliko trenutaka da uživa u životu punim plućima. Za to vrijeme, promotrit ćemo situaciju koja se odvijala 70 km dalje na jednoj od državnih cesta. Za upravljačem jednog od elegantnih automobila sjedi djevojka u svojim ranim dvadesetima i provjerava svoj izgled u srednjem retrovizoru. Odmah zatim aktivira izraz lica koji govori „pa naravno“, „besprijekoran je, zašto uopće sumnjam“? U istom tom trenutku, nekolicina nepoznatih ljudi spremala se za modnu reviju na kojoj će nastupiti naša djevojka. Međutim, već na sljedećem kilometru, 69-om od naše prve situacije, djevojka ulazi u doduše blagi zavoj, ali njoj ususret ubrzava automobil koji pretječe pod punom linijom. Nakon što shvaća bezizglednost situacije, prvi refleks javlja se na licu, a potom slijede i svi ostali, ali nedovoljno brzo.
Nešto zapadnije od ovog događaja, za vrijeme istih ovih trenutaka, ali i posljednjih 20 godina, u krevetu leži nekadašnji violinist, a sada osoba s kvadriplegijom i iz dana u dan novim smislom nadilazi svoja fizička ograničenja u fizičkom svijetu. Kroz godine i godine takvog života, postigla je vrlo visok stupanj prilagodbe, a nadu u bolje nešto kasnije, naučila je održavati i pojačavati. Možda ne toliko u velike stvari jer ne događaju se tako često i vrlo su nesigurne, već u one sitne svakodnevne od kojih se život uglavnom zapravo i sastoji. Obećala je samoj sebi da će iznova pronalaziti izvore novih i širiti svoj, ali i tuđi repertoar radosti.
A sada situacija s našim policajcem izmiče kontroli i njemu se počinju događati čudne stvari. Najprije su mu počeli predmeti bez razloga ispadati iz ruku. Zatim mu se počelo sve češće događati da se iznenada bez ikakvog upozorenja sruši na pod. Počeo je izjavljivati da mu se muti vid te da gubi kontrolu nad koordinacijom pokreta. Čitavo to vrijeme njegovi poznanici i kolege mislili su da zbija šale s njima i nisu mu vjerovali. Štoviše, čak i prvi medicinski nalazi nisu ništa otkrivali, a svijet mu se polako, ali sigurno okretao naglavačke. Najzad je stigao i dan kad je doktor objavio dijagnozu, a svedena je pod naziv multipla skleroza. Nekako u to vrijeme neki drugi doktor našoj manekenki utvrdio je prijelom kralježničke moždine nakon prometne nesreće i ona je s nepokretnim donjim udovima završila u invalidskim kolicima. Naš policajac također je ubrzo zbog nagle progresije bolesti završio u invalidskim kolicima. Ako sada mislite da je dosta, slažem se, ali tu priča ne završava. Naš violinist postupno, ali vrlo brzo potpuno gubi sluh i pored kvadriplegije postaje i gluha osoba.
Nakon ovakvih promjena koje život rotiraju za 540 stupnjeva, sve tri osobe prisiljene su gledati na svijet na potpuno drugačiji način, a i svijet je počeo drugačije gledati njih. Djevojka nije više bila tako privlačna manekenka i zapravo uopće više nije bila manekenka. Policajac je prestao biti poželjan suradnik na terenu, a za oboje se koeficijent na bračnom tržištu vrtoglavo promijenio. Violinistu se repertoar svakodnevnih radosti naglo sveo na minimum budući da više nije mogao čuti glazbu što je manji problem od sada već potpuno otežane komunikacije sa svijetom.
Sada već dolazimo do dijela kada nastupa psiholog s riječima: „Zaista mi je žao što vam se dogodilo! No, događaji koji su se vama dogodili ubrajaju se u kategoriju nenormativnih događaja te shodno tome, slijedi vam dugo razdoblje rehabilitacije, reintegracije, redefiniranja vaših dosadašnjih stavova, regrupiranje vaših socijalnih kategorija i uloga.“ I još puno puno riječi sa prefiksom re. I otprilike tu negdje počinje nova era života koja će osobu odvesti tko zna gdje.
Ova 3 navedena slučaja, samo su 3 od 7 tisuća rijetkih fizičkih bolesti koje postoje, a obratite pažnju, rijetke bolesti se definiraju kao one koje su u općoj populaciji zastupljene svega do 5%. Što je sa svim ostalim bolestima, što je sa oko 300 psihičkih poremećaja, nekoliko tisuća vrsta ozljeda, nesreća i trauma koje čovjeka mogu zadesiti? Čini li nam se sad život kao lutrija, izmicanje svim „kreativnim“ negativnostima? Koliko imamo razloga biti nesretni ili sretni s onime što imamo i s obzirom na ono što imaju drugi? Pri tome dobro pripazimo i nemojmo se samo uzlazno uspoređivati, tj. S onima kojima je bolje. Dio tih kojima je trenutno bolje, jednog dana će sigurno statistički postati gore nego nekima od nas, a tada se više vjerojatno ne bismo htjeli uspoređivati s njima već opet s nekima drugima kojima je opet bolje nego nama.
Ono što je važno za nas je da smo sukreatori života jedni drugima te da jedino pravilo koje trebamo slijediti bude ono dobro poznato da činimo drugima ono što bismo htjeli da se nama čini u toj situaciji i tada će sve dileme oko predrasuda, diskriminacija, sažaljenja, oduzimanju prava itd. itd. biti riješena. S druge strane pomoć koju nudimo jedni drugima neće više biti proizvod naše želje da očistimo savjest, ponašamo se u skladu sa zakonima ili pratimo trendove, već iskrena i sama sebi svrha.
Ivica Bagarić, mag.psych.
