Za sam početak mogli bismo sport osoba s invaliditetom definirati kao ovakvu ili onakvu vrstu kineziološke aktivnosti, međutim mnogo važnije od toga je reći kako je uz određen stupanj prilagodbe, sport osoba s invaliditetom jednako uzbudljiv, a povremeno i uzbudljiviji od ekvivalenta iz standardne populacije.
Primjerice, zamislite samo snježnu padinu sa takvom strminom od koje zastaje dah, a vaš je zadatak skupiti svu vjeru u dobro i spustiti se na skijama zatvorenih očiju. Ako vam to nije dovoljno uzbudljivo, onda probajte uz pomoć mašte stvar dodatno otežati činjenicom da recimo umjesto obiju vlastitih potkoljenica, imate karbonske proteze iz kojih naravno nemate osjete. Ukoliko niste sportaš, a htjeli biste uzbuđenje u ulozi promatrača s nesretnom mogućnošću neplaniranog sudjelovanja, onda zamislite da ste u neposrednoj blizini natjecatelja-slijepe osobe, a radi se o sportu streličarstvo. Inače se na luku nalazi uređaj s infra-crvenom zrakom pomoću koje se cilja meta, a natjecatelj pomoću zvučnih informacija iz slušalica precizno cilja. No, sami znate da čak i veliki radarski sustavi kontrole leta znaju zakazati pa zašto ne bi i ovaj?!
Druga važna napomena zbog koje sport za osobe s invaliditetom zavrjeđuje pažnju i poštovanje jest atraktivnost. Pritom dakako, pored mnogih drugih, nedvojbeno visoku ocjenu iz atraktivnosti zaslužuju plivači sa višestrukim amputacijama udova. Njihova brzina i elegancija kretanja u vodi, mnogima je neshvatljiva. Uzmemo li još u obzir kako postoji skupina rekreativaca u koje se i sam ubrajam, a koji pored svih udova na broju, svojom tehnikom pozivaju „upomoć“ i privlače pažnju spasioca, poštovanje time prerasta u divljenje.
Pored svega navedenog, važno je naglasiti kako su mnogi aspekti sporta osoba s invaliditetom, zapravo jednaki aspektima sportova standardne populacije. Najvažniji od njih, a kojem većina navijača nije prisustvovala, jest početna izrazita motivacija za rušenjem barijera i neprestanim pomicanjem granica. Međutim, posljednjem u nizu, svjedočimo svi, a to je primanje olimpijskog ili paraolimpijskog odličja na postolju. Ustrajnost koja je sportaša dovela od početne motivacije koju skoro nitko nije vidio, do medalje koju su svi vidjeli, sigurno je nailazila na brojne teškoće i vrhunski rad. Velik dio tog rada i teškoća dijele sportaši i bez i s invaliditetom. No, razlike ipak postoje, a proizvod su specifične vrste invaliditeta.
Tako sam savjetodavni rad sa sportašima s invaliditetom, određuju osobine same ličnosti sportaša, vrsta invaliditeta, vrsta sporta, sportske osobine sportaša, te razni čimbenici iz okoline uključujući i uvjete povezane sa sportom, ali i uvjete povezane sa svakodnevnim životom osobe s nekom vrstom invaliditeta. No, bez obzira na ovako naizgled podužu listu čimbenika, moguće je reći da svaki savjetodavni rad započinje apsolutnom „nepredrasudnošću“, te prihvaćanjem klijenta baš onakvim kakav je u najširem mogućem smislu. Nakon takvog početka, nužno slijedi uspostavljanje odnosa povjerenja, zatim razumijevanja teškoća klijenta i njihovo definiranje.
Tek tada, savjetodavni proces ulazi u drugu fazu u kojoj klijent uz pomoć i punu podršku savjetovatelja, raznim tehnikama dolazi do mogućih rješenja ili barem ublažavanja posljedica problema. Završna faza se sastoji od sumiranja svega učinjenog, te uputa klijentu za samopomoć kada savjetovatelj nije prisutan, što postupno dovodi do većeg osjećaja samostalnosti i kontrole nad životom. Rezultat svega je veći osjećaj zadovoljstva i kvalitete života, što doprinosi ukupnom psihofizičkom blagostanju koji nam je svima cilj.
Ivica Bagarić, mag.psych.
