Godina je 1945; a mjesto radnje je, pogađate Amerika.
Drugi svjetski rat je završio, a zemlju preplavljuju ranjenici koji pristižu već posljednje 4 godine. S njima dolaze i brojna pitanja, od onih osobnih: „Što sada i kako dalje?“ do onih na koja pokušavaju odgovoriti razni sustavi, a tiču se zdravstvene i socijalne skrbi, radne sposobnosti, tehnologije i prilagodbi koje iziskuju razne vrste invaliditeta, te naravno i financijskih opterećenja na porezni sustav. Da stvar bude još „malo“ ozbiljnija, tih je desetljeća, 40-ih i 50-ih godina vladala epidemija dječje paralize. Klima koja se tada javila je u punoj snazi djelovala sve do početka 70-ih kada znatno slabi.
Dakle, u tom je razdoblju fokus prilagodbe potpuno stavljen na osobe s invaliditetom koje bi se „jedine“ trebale mijenjati i uskladiti sa svijetom u kojem žive. Manifestacija toga bila je da su se osobe s invaliditetom nastojale mijenjati medicinskim i kirurškim postupcima, fizikalnom i radnom terapijom, psihoterapijom, raznim protetičkim i ortotičkim pomagalima, edukacijama i uvježbavanjem, dok se savjetovanje osoba s invaliditetom sastojalo od preporuka: „Zavolite ono nekoliko poslova što vam je dopušteno raditi i prestanite se zanimati za restorane na katovima“.
Razdoblja koja zatim slijede, donose dakako znatne pomake. Prijelomni trenutak, dogodio se tako 1965. godine kada su pobunjene crnačke skupine destruktivnim obilježjima protestirale u južnom dijelu Los Angelesa. Pozitivna posljedica tog događaja, bila je da su i ostale manjinske skupine diljem zemlje digle svoj glas. Tako je iznenada došlo do masovnog shvaćanja kako su ustavom zajamčena prava, uskraćena ne samo Afroamerikancima, nego i mnogim drugima; među ostalima i osobama s invaliditetom.
Takva zbivanja su početkom 70-ih godina dovela do pokreta za prava osoba s invaliditetom koji ujedno označava i početak ubrzanog i toliko očekivanog uspona prema što većoj jednakosti s ostatkom svijeta. Time je napokon prihvaćen stav da nije dovoljno mijenjati samo osobu s nekim invaliditetom, već da je potrebno mijenjati i okolinu te osobe. Prve takve promjene dale su se primijetiti na zakonskoj razini, te je tako otvorena diskriminacija osoba s invaliditetom zakonom regulirana, dok je prije bila uobičajena. Zatim su se počeli osnivati fondovi za financiranje prilagodbi prostora i radnih mjesta. Sasvim je bilo jasno da nije moguće prilagoditi širinu baš svakih vrata na svijetu invalidskim kolicima, ali počela se razvijati svijest o tome da je moguće napraviti puno više nego što je do tada bilo učinjeno.
U isto vrijeme odvijale su se i socijalne promjene, iako znatno sporije nego sve ostale koje su se događale. U tom smislu, uznapredovao je čak i rječnik pa je tako u razdoblju od 40-ih do 70-ih, riječ „bogalj“, zamijenila riječ „hendikepiran“, a nju opet izraz „osoba s invaliditetom“ koji je danas najšire prihvaćen budući da se na prvo mjesto stavlja riječ osoba, a tek onda ono što bi ju samo djelomice moglo opisivati. Nadalje, izraz „prihvaćenost invaliditeta“, zamijenili su izrazi „prilagodba“ i „nošenje s“. No unatoč tim svake hvale vrijednim civilizacijsko-kulturalnim dostignućima, još i danas se nerijetko događaju pojave da se primjerice, prodavač obraća pratnji osobe s invaliditetom riječima: „Koji broj ona nosi?“. Takve i slične primjere možete zamisliti bez imalo mašte, a pritom će vam biti potrebno samo vaše vlastito opažanje stvari oko sebe.
Naposljetku, iako su za naša područja važne posljedice Domovinskog rata, a manje 2. Svjetskog, smatram da je ovakav povijesni pregled nužan za razumijevanje bilo koje rasprave koja će kasnije uslijediti, a koja bi svakako bila manjkava bez ovakvog informativnog dijela. Ostaje nam još jedino zapitati se „Koliko su danas primjetne posljedice razmišljanja iz 40-ih, te do kuda je stigao pokret započet 70-ih i što svatko od nas može svakodnevno učiniti da stvari budu još bolje?“.
Ivica Bagarić, mag.psych.
