Što stvarno želimo?
2. ožujka 2014.
Neka bude kako treba biti, ali biram mentalnu čvrstoću
13. travnja 2014.
Show all

Ovaj svijet stigao je do kritične točke razvoja. Djeca više ne slušaju roditelje. Kraj svijeta ne može biti daleko.

Egipatski svećenik (2000 pr. Kr.)

Ova je mladež pokvarena do dubine svoga srca. Mladi su izopačeni i lijenčine. Nikad neće biti kao nekadašnja mladež. Današnja mladež neće biti sposobna sačuvati našu kulturu.

Zapis na glinenoj pločici u Babilonu (oko 1000. pr. Kr.)

Od kad je svijeta i vijeka mladi su bili ti koji će nas doći glave. Baš ti mladi uništit će sve što smo mi godinama, stoljećima stvarali. Potpuno su drugačiji od nas. Pa mi smo bili odgovorni i poštivali smo starije! Zar se ne sjećate? Bili smo savršeni, naravno da smo prolazili odličnim.

A sad iskreno, koliko vas (odraslih) kaže ovakve izjave barem jednom mjesečno? Zar se zaista ne sjećate tih istih izjava dok smo mi bili u srednjoj školi , kad smo se to pretvorili u iste one odrasle koji su nam sustavno išli na živce. Znam, vremena su drugačija i nije lako biti odrastao. Klinci ne znaju što sve radimo za njih i tako su nezahvalni…ili su jednostavno samo klinci.

Naime, još uvijek sam duboko uvjerena da se dobro sjećam srednjoškolskih dana. Svih mirisa, slika, a posebno onog osjećaja kad „zbrišeš“ s nastave pa misliš hoće li mi starci to ispričati ili ne…čisto uzbuđenje! Sjećam se i kako mi je najvažnije na svijetu bilo hoće li me dečko pozvati na kupanje čim je granulo prvo ljetno sunce; nepročitana lektira mi, u tom trenutku, nije predstavljala baš nikakav problem. Moje neposlušne šiške bile su nešto zbog čega sam osjećala iskrenu bol i tugu.

Možda baš zato dobro znam kako je danas biti srednjoškolac. Sve ti je bitno. Sve je fatalno. Ni jedan problem nije mali. Za mene ti ljudi nisu vanzemaljci sa šiškama preko očiju i prištićima. Meni njihove emocije nisu pretjerane.

Ne mogu si pomoći. Još uvijek se sjećam!

Kad malo bolje razmislim, nema nas puno. Svjetovi odraslih i djece često su miljama odvojeni. Nisam jednom čula ja te klince stvarno ne razumijem ili kako ti se da s njima razgovarati. Činjenica je da prosječna odrasla osoba zaboravi tu vožnju roller coasterom. No, nije to slučajno, sjećamo se većinom ugodnih stvari i dobrih tuluma. Ono ružno smo davno zaboravili. Zaboravili smo koliko je ponekad teško biti tinejdžer – ni klinac ni odrastao, uglavnom neshvaćen, a spreman promijeniti svijet. Nije čudo što je to doba isprepleteno problemima i teškim osjećajima.

Koliko je turbulentno razdoblje tinejdžera govori u prilog i to da im neke psihološke testove ne možete dati jer će većina postići zabrinjavajući rezultat. Naravno, to ne znači da im se ne može pomoći.

Kako onda pomoći prosječnom ili onom manje prosječnom tinejdžeru? Kako riješiti sve te ljubavne jade, svađe s prijateljima ili školski neuspjeh? Kako pomoći roditeljima i djeci da se bolje razumiju? Govoreći iz višegodišnjeg iskustva rada u srednjoj školi, uvijek postoji rješenje. U sljedećim člancima pokušat ću opisati neka od njih, neke od uobičajenih načina izlaska iz tzv. kriznih razdoblja.

Dok čitate ove retke, možda već danas pomislite da biti podrška tinejdžerima i nije tako teško. Evo upoznali ste mene. Skoro dinosaurus, a shvaćam što im se mota po glavi. Ako se potrudite, možda se sjetite da ni vaši roditelji nisu razumjeli vas i da vam nije bilo lako biti sam protiv svih.

Nadam se da ima još nas kojima je noga zapela u tračnicama vremena jer mladim ljudima treba pomoć. Koliko god parole s početka ovog članka bile izjavljivane, budućnost ostaje na njima. Zato čuvajte svoje mlado ja u sebi i nemojte (skroz) odrasti, to je zamka!

 

Ana Kotzmuth, prof.psih.
Savjetovanje djece, adolescenata i roditelja
mia