Juniorski tenis i seniorski tenis ponekada se čine kao dva odvojena sporta, pa čak i svijeta. Jedan u kojem na relativno visokom nivou nerijetko pobjeđuje talent i eventualno aktualan angažman u kombinaciji sa solidnom izvedbom u usporedbi s treningom (juniorski) , dok je u drugoj prisutan dugogodišnji težak rad uz izražene pozitivne perfekcionističke tendencije i izuzetnu preciznost u svim aspektima pripreme. Međutim, osnovna razlika između juniorskog i profesionalnog tenisa je razlika u toleranciji nedostataka. Ovo je lista nekoliko nedostataka (često prisutnih u juniorskom tenisu), koji čine osnovne razlike. Ukoliko ih junior s vremenom otkloni, tada čine profesionalan obrazac ponašanja i angažmana sportaša.
Nedostatak težine pogreške. Negativna vrijednost odnosno težina počinjene pogreške u igri juniorskog tenisa značajno je manja od težine pogreške seniorskog tenisa, gdje se sve pogreške skupo plaćaju. Iako je tenis (bez obzira na kategoriju) sport u kojem je jedan od osnovnih ciljeva što manje griješiti (umjesto: ne griješiti), greške koje se dešavaju kao i njihov broj, neće jednako snažno utjecati na ishod igre kod juniora i profesionalaca. Juniorski je tenis po tome ipak znatno tolerantniji. Jednako tako, ljutnja kod pogreške (neadekvatna emotivna kontrola) kod juniora neće uvijek biti kažnjena od strane protivnika, dok će to kod profesionalaca biti svojevrsno pravilo. Kada bi težina i cijena pogreške bili veća, tada bi se i junior trudio pogreške svesti na minimum. Ujedno bi i njegova usmjerenost na igru, a ne na pobjedu bila veća. Takvo usmjeravanje trenera kod juniora može rezultirati napretkom i blažom tranzicijom u profesionalni tenis kasnije.
Nedostatak adekvatne mentalne pripreme (mentalnog treninga, stabilnosti i čvrstoće) često će biti skriven kod juniora i neće biti od presudne važnosti kod velike većine, ali kada se pokuša napraviti prva tranzicija u profesionalan tenis, svaki će nedostatak doći na vidjelo. Kod juniora je godišnji napredak od 10% u svim aspektima igre možda uobičajen, međutim, kod profesionalaca je taj napredak znatno manji, odnosno 2-3% je izuzetno poželjno. Ako je to tako, tada je razlika u kvaliteti između profesionalca rangiranog kao 1. na svijetu i onog 100-tog na ATP-u znatno manja od iste razlike kod juniora. Iz tog razloga, svaka će emotivna reakcija, svaki krivi potez, biti strogo kažnjen i lako moguće presudan za ishod igre profesionalaca. Borba za napredak od 2-3% godišnje, značiti će mnogo više od borbe za bodove. Biti će to borba za napredak u svakom aspektu igre na dnevnoj razini, biti će to utrka s vremenom i na kraju krajeva borba sa samim sobom i svojom kvalitetom od jučer. Angažman mentalnog trenera kod juniora zasigurno će ubrzati proces napretka, ali i olakšati tranziciju u profesionalan tenis.
Nedostatak kondicijske pripreme je nažalost jedan od velikih nepotrebnih propusta juniorskog tenisa. Često roditelji i treneri pretpostavljaju da junioru „nije vrijeme“ da počne raditi na svojoj kondicijskoj pripremi, ili su uplašeni da će se sportaš „prebrzo razviti“ te kasnije neće moći napredovati. Međutim, nisu svjesni opasnosti izlaganju tenisača brojnim satima tenisa svakodnevno, njegovim specifičnim opterećenjima sporta za koje je doista kondicijski nepripremljen, pa se konstantno izlaže mogućim i vrlo izglednim ozljedama. Jednako tako, mnogi teniski treneri si daju za pravo tvrditi da za juniorski uzrast znaju dovoljno o kondicijskoj pripremi, pa tako samostalno sastavljaju kondicijske treninge…daju psihološke savjete, kao slobodni umjetnici koji nastupaju iz temelja vlastitog iskustva, za nešto što obično zahtjeva završen fakultet. Trenutak kada junior započne kvalitetnu suradnju s iskusnim i educiranim kondicijskim trenerom, obično je trenutak kada dobar dio teniskih i mentalnih nedostataka jednostavno nestane.
Nedostatak povezanosti unutar tima ili općenito nedostatak tima. Profesionalni tenisači oko sebe obično imaju timove ljudi. Naravno, oni si to mogu financijski dozvoliti. Međutim, da bi tenisač postao vrhunski, vjerujemo da je za to potreban dobar tim stručnjaka, jer tenis je uistinu timski sport. Toliko različitih aspekata pripreme, nužnih za razvoj različitih sposobnosti, čine tenis nemogućim za praćenje od strane jednog čovjeka (teniskog trenera), već je doista potrebno da svaki tenisač u nekoj mjeri na određen način, surađuje ili ima podršku stručnjaka iz različitih područja. Povrh toga, svaki od stručnjaka mora barem djelomično razumjeti preostale aspekte pripreme tenisača i blisko surađivati (komunicirati) sa ostalim članovima tima. Uobičajeno je da je teniski trener taj koji potiče komunikaciju, jer su mentalni trener i kondicijski trener zapravo njegovi asistenti u „izradi“ projekta profesionalnog igrača. Ponekada teniski trener iz nekog razloga ne preuzima tu ulogu na sebe, ali nužno je da netko iz tima bude pokretač komunikacije. Tim koji je povezan sa zajedničkim ciljem i usmjerenjem na napredak igrača, tim koji je samokritičan i teži savršenstvu za dobrobit najvažnijeg dijela tima (igrača) je tim koji na kraju ima velike šanse postići uspjeh. Svaki drugi oblik funkcioniranja tima, može biti samo vizualno i estetsko rješenje koje neće uroditi plodom. Dakle, timovi se dogovaraju zbog igrača, a ne zbog članova tima i slike koju će „tim“ ostaviti na tenisku populaciju. Junior koji ima takav profesionalan tim ljudi oko sebe, već je postao profesionalac.
Nedostatak adekvatne podrške i praćenja na natjecanju, čest je nedostatak juniorskog tenisa. Financijske mogućnosti većini ne dozvoljavaju praćenje nekoliko stručnjaka i roditelja na svakom turniru, pa igrač vrlo često uz sebe na turniru ima jednu ili niti jednu osobu iz tima, jer roditelji često putuju sa svojom djecom, što je svakako razumljivo. Problem s tim je što većina stručnjaka ne vidi svog sportaša dovoljno na terenu, odnosno kako funkcionira u natjecateljskoj situaciji, pa je jedina informacija koju neki od trenera imaju, ona slika koju dobiju s treninga. Međutim, slika treninga i slika natjecanja vrlo su često bitno drugačije, posebno kada se radi o mentalnom aspektu, pa je naša preporuka da svaki od stručnjaka barem povremeno periodično poprati tenisača na nekom od natjecanja. Jednako tako, važno je da ukoliko sportaša većinu vremena na turniru prati samo jedna osoba, da ta osoba bude dovoljno dobro upoznata i podučena ostalim oblicima pripreme. Teniski trener ili „traveling coach“, na prvom mjestu mora imati adekvatno znanje tenisa, ali i fizičke mogućnosti koje će mu omogućiti sparing ili hitting trening. Isti trener mora biti upoznat sa zahtjevima i zadacima mentalne pripreme i mentalnog trenera, kao i s onima kondicijskog trenera. Rutina ili ritual treninga pred meč mora postojati i njega se treba držati bez obzira na osobu koja putuje na turnir. Ponekada je bolje imati jednu osobu koja nije svakodnevni trener igraču (iako poznaje sve aspekte pripreme i potrebe igrača) da putuje s igračem, nego da s njim putuje trener koji poznaje samo jedan aspekt pripreme za meč. Općenito govoreći, kvaliteta podrške i potpore u svakom aspektu na turniru je upravo ono što se traži od trenera koji putuje s igračem i to je vrh profesionalizma o kojem ovaj članak govori.
Mentalni Trening
