Kompleksnost motivacije u sportu ne može biti prenaglašena, posebno kada se radi o sportu kao što je tenis, u kojem motivacija ima tendenciju dolaska iz mnogih izvora a ne iz samog sportaša. Opće je poznato da vrhunski tenisači dobro zarađuju, jednako kao što je poznato da put do vrha jako puno košta. Međutim, jesu li nagrade jedini i najbolji oblik motivacije u tenisu? Naravno da nisu…
Kada govorimo o nagrađivanju, zapravo govorimo o ekstrinzičnom (vanjskom) obliku motiviranja sportaša. Takav oblik motivacije ima kratkotrajan učinak, zavisan je o trenutku, vremenu te privlačnosti same nagrade. S vremenom privlačnost nagrade slabi, pa samim time i motivacija, ukoliko je nagrada njezin jedini izvor. Drugi, puno prikladniji oblik motivacije (posebno za mlađe uzraste) je intrinzičan (unutrašnji). Unutrašnja motivacija dolazi od samog sportaša, odnosno njegove želje za uspjehom, njegove težnje za savršenstvom, njegovim prihvaćanjem izazova. To ne znači da povremena nagrada nije dobro došla, posebno ako je to pohvala od osobno važnih i relevantnih osoba. Međutim, ako hvalimo sportaša, tada je vrlo važno precizno hvaliti neke njegove postupke, poteze i angažman. Hvaljenje sportaša i njegovog rezultata, kao da je to stabilna i nepromjenjiva karakteristika, biti će kontraproduktivno u budućnosti. Osim intrinzične motivacije i ekstrinzičnih nagrada, motivirati se može i kaznama, ali to je svakako najslabiji i vrlo upitan oblik motiviranja, posebno ako je u cilju poboljšanje angažmana sportaša. Dakle, kazne su rijetko uspješne, vrlo nestabilne, podložne otporu, adaptaciji i vrlo često kontraproduktivne posebno kod djece.
Ukoliko tenisač ima definirane nagrade i kazne, povremene pohvale i kritike, njihova učinkovitost biti će vezana uz pravilno postavljene ciljeve za mečeve, treninge, sparing mečeve. Najbolji dostupni kriterij postavljanja ciljeva je SMART kriterij, te na taj način postavljeni cilj postaje snažan motivator ponašanja igrača.
Dakle, svaki cilj mora biti specifičan, mjerljiv, dohvatljiv, realan i relevantan, te vremenski ograničen. Specifičan cilj u sportu nije teško postaviti s obzirom da možemo mjeriti vrijeme, težinu ili broj ponavljanja. Međutim, kada se radi o ciljevima koji su vezani uz tehniku izvođenja određene vježbe ili pokreta, tada cilj definiramo uz pomoć samoprocjene (na skali od 1-10), te procjene trenera (na skali od 1-10). Te dvije procjene se uspoređuju i zbrajaju, te je ukupan zbroj zapravo mjerilo ostvarenog cilja. Rule of thumb u takvim slučajevima kaže da postavljeni cilj koji je umjereno težak, ali dohvatljiv iznosi otprilike 80%. Na taj način stimuliramo sportaša (motiviramo ga). Ukoliko ciljevi nisu izazovni motivacija opada, međutim ukoliko su ciljevi nerealni i nedostižni, tada također dobivamo kontraefekt i motivacija sportaša opada s vremenom jer ga nije u stanju ostvariti. Prostor od 20 % je nužan za razvoj sportaša, jer mu je potrebna doza opuštenosti za vrijeme treninga, što nije moguće kada se inzistira na ostvarivanju cilja sa 100% učinkom. Relevantnost se odnosi na osobnu važnost za sportaša, što se ponovno definira u dogovoru između tenisača i trenera. Dakle cilj mora biti osobno važan i usmjeren na razvoj snaga tenisača ili maskiranje nedostataka. Naposljetku, vremensko ograničenje je izuzetno važan kriterij jer ono definira vremenski period u kojem će se cilj ostvariti, te definira brzinu napretka. Mnogi vremenska ograničenja smatraju izvorom pritiska, međutim bez njega i bez svojevrsnog pritiska cilj neće biti ostvaren, te će doći do pada motivacije s vremenom.
Tenisači su često u procesu treninga izuzetno vezani za svoju izvedbu (performance) odnosno napredak. Međutim, na dnevnoj razini, mnogi ne razumiju da nad tim nemaju potpunu kontrolu. Jedna od rijetkih stvari nad kojima imamo kontrolu na dnevnoj razini, a posebno na jednom treningu ili meču je naš angažman koji je dobrim dijelom vezan uz stav. Postavljanje ciljeva vezanih uz angažman tenisača može se dugoročno pokazati kao puno stabilniji motivator od performance-a, koji će uslijed visokog angažmana posljedično porasti. Učiti tenisača da na dnevnoj i tjednoj razini ocjenjuje svoj angažman, neće samo motivirati tenisača da daje više, već će mu dati i jasnu sliku uloženog i dobivenog, te će se isti oblik motivacije koristiti i u meču.
Postavljeni ciljevi, nagrade i pohvale, te ciljevi vezani uz angažman ne čine iscrpnu listu svih oblika motivacije tenisača, ali su svi spomenuti aspekti izuzetno važni i neizbježni, stoga njih treba biti svjestan i koristiti ih u svakodnevnom rada kod tenisača. U sportu u kojem dobar dio determinanti mogućnosti, opcija i prilika dolazi iz vanjskih faktora, biti će izazov sportaša motivirati intrinzično. Iz tog razloga će: dobro poznavanje sportaša, njegovih vrijednosti, stavova i uvjerenja, poznavanje sportaša van terena, poznavanje njegovih sklonosti, vrlina i mana, te svega ostalog što možete naučiti o sportašu ili sportaš može naučiti o sebi; biti presudno za održavanje njegove motivacije konstantnom, bez prevelikih padova ili pogrešnih usmjerenja ka lako potrošnim izvorima.
Mentalni Trening
